“Dolaze vojnici! Dolaze neprijateljski vojnici! Bježite! Bježite!”
Čim su to čuli, ljudi su pohitali spasiti vlastiti život! Majke, očevi i djeca, svi potrčaše u grad. Grad Jeruzalem bio je okružen visokim čvrstim zidinama. Grad Jeruzalem imao je velika, čvrsta vrata.
Utrčali su unutra – u posljednji čas.
“Zatvorite vrata” zavapio je jeruzalemski kralj. I velika su, jaka vrata bila čvrsto zatvorena.
Unutra su svi bili sigurni. Okrutni neprijateljski vojnici (Vojske Asirije, velike sile sjevera) nisu mogli ući.
“Pustite nas unutra! Pustite nas unutra!” vikali su vojnici.
No jeruzalemski kralj ih nije želio pustiti.
“Pustite nas unutra!” vikali su vojnici.
“Ne očekujte da će vam Bog pomoći. Svi su nas drugi gradovi pustili.”
No jeruzalemski kralj ih nije puštao.
Vjerovao je Bogu. Znao je da će Bog pomoći svojemu narodu.
U grad nije mogla dolaziti hrana.
Majke, očevi i djeca su gladovali. Kralj je zbog toga bio vrlo tužan.
U gradu Jeruzalemu bijaše prorok koji je narodu donosio Božje poruke. Zvao se Izaija.
“Bog kaže da neprijateljski vojnici neće ući”, reče Izaija kralju. “Bog će nam pomoći. Otjerat će ih.”
Jeruzalemski kralj otišao je u hram na važan razgovor s Bogom.
“Gospodine Bože”, reče, “ti si stvorio svijet i sve na njemu. Tebi ništa nije nemoguće. Molim te, pomozi nam. Pokaži neprijateljskim vojnicima da si ti onaj koji vlada.”
Jeruzalemski je kralj vjerovao Bogu. Prorok Izaija vjerovao je Bogu.
I Bog je pomogao svojemu narodu.
Već idućeg dana, dok su majke, očevi i djeca provirivali iznad gradskih zidina …
… neprijateljski su se vojnici povlačili!
Bog ih je otjerao.
“Otvorite vratnice!” povikao je jeruzalemski kralj. I velike, čvrste vratnice grada širom se otvore. Majke, očevi i djeca sada su mogli sigurno poći kućama.
“Triput hura za kralja! Triput hura za proroka Izaiju!” vikali su. “I hip, hip, hura za Boga koji nas je očuvao!”
