Zdenka Mlinar: “ĐUJA”

Foto: Fra Drago Ljevar (obiteljski arhiv, isječak iz videa, 2002.)

Kako svaki grad i svako selo imaju nekoga drugačijeg, neobičnog ili posebnog, u pozitivnom ili negativnom smislu, tako su i sanska sela Sasina i Škrljevita imala Đuju, ženu zarobljenu u tijelu muškarca. Možda i muškarca zarobljena u ženskom tijelu, što nikada nećemo točno znati jer Đuja nije živjela u vremenu i u mjestu u kojima se o tome otvoreno govori pa čak i radi na tome da se fizionomija tijela prilagodi unutarnjim osjećajima takve osobe.

Ali, unatoč tome, sanska Đuja se itekako znala nositi s vremenom, ljudima i mjestima u kojima je živjela. Cijelim je bićem željela, a bit će da je i uspjela, pokazati svijetu oko sebe da je drugačija i da ima pravo biti takvom. Što će reći da je bila ispred svoga vremena, za što je uvijek trebalo više hrabrosti nego materijalnih sredstava. Tako za Đuju znamo da materijalnoga nije imala, ali da joj duhovnoga, pogotovo hrabrosti i širine srca, koje je tko zna koliko patilo, nikako nije nedostajalo. Uz svu muku dvospolnosti (transrodnosti), koju je dobila od života na dar, dobit će i osobinu upornosti koja je najbitnija za uspjeh i ostvarenje ciljeva.

Kao i svi stanovnici sanske okolice i Đuja je živjela za dane zborovanja (bilo vjerskom ili državnom prigodom) te pijačne ponedjeljke da se pokaže, podruži, proveseli, nešto pazari ili u crkvi Bogu pomoli. Bilo je nemoguće ne primijetiti je jer je uvijek bila odjevena u žensko-muške kombinacije. Voljela je na glavi nositi svijetle marame s uzorcima koje bi obično vezala naprijed ispod brade, ali i otraga, za toplijih dana, kako su to neke žene činile. Na čelu ispod marame, izvirivale bi šiške, obično češljane ustranu, a dio tog imidža bila je i brada, ali tek ona od dva-tri dana. Voljela je bluze i veste na kopčanje, ali ne i suknje. Uvijek je nosila hlače, dižući ih u visoki struk, pa i sakoe, dok je od obuće najčešće nosila Batine opanke, one s remenom i kopčanjem sa strane, a za svečanijih dana i polumuške cipele.

Imitirala je seoske žene i kada su ručni radovi u pitanju, a najbolje se snalazila u pletenju. Đuja je bila vrijedno čeljade, kako bi sama rekla, vrijedna žena, i osim što je plela dok bi čuvala i napasala stoku, što su uglavnom radile sve pastirice, nije gubila vrijeme ni putujući. I tada bi, usput ili negdje čekajući, plela neki komad odjeće: vestu, pulover (polover, prsluk, pršnjak, jelek), čarape ili priglavke, kako se to tada ručno radilo, s dvije ili pet igala bez kojih se okrugli odjevni komad nije mogao isplesti.

Neki će reći da je Đuji nametnuto to ime, koje je i njen nadimak, ali ga je vremenom prihvatila pa i zavoljela jer se rado odazivala na njega, potpuno ignorirajući svoje pravo ime. Tako se ponašala i privatno i na javnim mjestima. Primjerice, i kod doktora, kada se ne bi ni pomaknula s mjesta na prozivku sestre, već bi je drugi morali dozivati nadimkom i govoriti joj da je zovu te da je ona na redu.

Đuja je imala sreću i da je rođena među bogobojaznim ljudima, u selima gdje se drugačije nije progonilo, pogotovo ako se priroda s njima poigrala, bilo razumom ili fizičkim izgledom. Ti ljudi su ih prihvaćali kao Božju djecu i nastojalo im se pomoći sukladno njihovom htijenju i sposobnostima.

Ali, kao i svugdje, ni Đuju neće zaobići ljudska znatiželja, zloba i sila jačega te će doživjeti da je svlače, ne bi li vidjeli kojeg je spola. Tako će sela i čaršija imati informaciju da je kod Đuje spol nedefiniran, a ona će živjeti u strahu od ponovnog svlačenja pa možda i silovanja. To je bio i razlog zašto je “na Sanu” išla češće pješice nego s nekim u zaprežnim kolima, a možda i odgovor na pitanje zašto nikada nije nosila suknju.

Unatoč oslobođenosti od praznovjerja, napisat ću kako neki ljudi i danas svjedoče tome da je Đuju takav život naučio psovkama i kletvama te da je proklinjala one koji su je svlačili i tko zna što još radili. Spominjat će njihova imena i prezimena, ali i imena njihove djece koje je, reći će, stigla Đujina kletva. (Tonski zapis M.P. iz Stratinske, sela na granici s Banja Lukom, gdje je Đuja neko vrijeme živjela.)

Đuja je mijenjala mjesta boravka upravo zbog takvih situacija, a bavila se uglavnom čuvanjem blaga (stoke), za što je dobivala smještaj i hranu te nerijetko bila i kao član obitelji.

Iako kasno, dočekat će Đuja i svoja četiri zida. Bilo je to poslije zadnjeg rata na našim prostorima, devedesetih godina 20. st., kada joj je, na darovanom zemljištu od obitelji Barać, na Ivičić brijegu, nedaleko od rijeke Sasinke i mlina Žabar, jedna humanitarna organizacija iz Švicarske napravila dvosobnu kuću.

Za Đuju još znamo da je rođena u Donjoj Škrljevitoj, zaseok Kladovita (granica sa Sasinom i Kruharima) te da je u knjigu rođenih upisana 1927. kao muško dijete, Juro Ivičić. Preminula je 2003. godine, a pokopana (sahranjena) nedaleko od svoga doma, na groblju kod crkve u Sasini.

Foto: Fra Drago Ljevar (obiteljski arhiv, isječak iz videa, 2002.)

Uzela sam si slobodu napisati ovaj tekst o Đuji (Juri Ivičiću) u ženskom rodu, kako zbog suosjećanja, tako i zbog samog nadimka te činjenice da se Đuja rado odazivala na njega.

Napisala: Zdenka Mlinar, travnja 2021.

U ovom video vidjeti ćete Đuju u 0.14 – 0,18 minute i 2,47 – 3,00 kako sjedi ili stoji kod bora.
U ovom videu, tko bolje pozna, možete vidjeti u ovim minutama Đuju kako stoji do s. Miroslave Ljevar: u 9,54; 14,45 – 14,55 i 16,51.

Permanent link to this article: https://www.sasina.info/zdenka-mlinar-duja/

Translate »