Veliki tjedan, Tjedan muke ili Sveti tjedan zadnji je tjedan pred Uskrs i započinje blagdanom Cvjetnice, a završava Uskrsom. To je Tjedan koji označava spomen na posljednje Kristove dane i liturgijsko uprisutnjenje njegova vazmena otajstva. Najvažniji dani u Velikom tjednu su: Veliki četvrtak, Veliki petak i Velika ili Crvena subota.
Veliki četvrtak je dan početka Isusove muke i označava posljednji dan Korizme. Prije podne održava se samo jedna sv. misa koja se naziva i Misa Gospodnje večere i Misa posvete ulja. Blagosivlja se bolesničko i katekumensko ulje, te krizmano, ali i ulje za ređenje svećenika. Na taj dan ujutro biskup slavi liturgiju sa svećenicima svoje biskupije, a nakon propovijedi svećenici obnavljaju svoja obećanja dana na ređenju da će i dalje vjerno obavljati prihvaćenu službu.
Misa se na Veliki četvrtak, u jutarnjim satima, slavi samo u katedralama, dok na večer vazmeno trodnevlje započinje i po župama, sv. misom Gospodnje večere. Prije mise se isprazni svetohranište (tabernakul), ormarić u kojem se čuvaju hostije i pjeva Slava. To je i večer kad zadnji put zvone zvona, koja se pnovno oglašavaju za vrijeme vazmenog bdijenja. Tê večeri s oltara se skidaju svi ukrasi koji se vraćaju na Veliku subotu, a upriličuje se i jednosatno klanjanje kao spomen na Kristovu molitvu u Getsemanskom vrtu, kada su njegovi učenici pozaspali.
Na taj dan se kod sanskih i sasinskih Hrvata od podne ne smiju raditi teži poslovi, a od najstarijih vremena, zabranjeno je udaranje čekićem i korištenje čavala, sjekira, pili (žaga) i sl. Na večer se u crkvama otvara Isusov grob, koji ostaje otvoren do Velikog petka na večer, kad se pjeva i Gospin plač.
Kod kućâ se, uz uobičajene manje molitve, moli i Isusova krunica ili krunica sv. Nikole jer je on svetac od četvrtka. Od davnina se u tim krajevima na Veliki četvrtak za večeru jelo zelje. Dakle, lagana i posna hrana zbog pretpostavke da je i Isus na posljednjoj večeri sa svojim učenicima isto večerao.
Veliki petak je vrhunac skromnosti, pobožnosti, odricanja i korizmenog posta. Mnogi Hrvati sanskoga kraja, a pogotovo u vremenu poslije II. svjetskog rata (pedesetih i šezdesetih godina), taj dan su živjeli na vodi, što se zvalo i strogi post. Poboljšavanjem financijske situacije, poljoprivrednih urodâ te napretkom industrije gubio se i osjećaj za preveliko odricanje. Stoga se danas strogog posta drže najpobožniji i oni koji su se zavjetovali (zagovorili) na neku molitvu ili žrtvu. Za mlađe naraštaje (od sedamdesetih pa sve do danas), jelovnici su, i na dan najvećeg posta u Hrvata, postajali sve bogatiji i raznovrsniji. Danas je uobičajeno da se na taj dan jede riba s povrtnim prilozima i salatama te obilje voća, pa je već i na Veliki petak ručak svečaniji od ostalih dana uskrsnog vremena.
Običaj pijenja vina u kućanstvima župa Sanski Most i Sasina bio je i ostao neznatan (najvjerojatnije zbog nedostatka vinogradarstva kao poljoprivredne grane i veoma male proizvodnje vina u tim krajevima), iako se vjeruje da se taj dan vino pretvara u krv i da pijenje crnog vina na Veliki petak simbolizira prolivenu Isusovu krv.
Sukladno tomu, u tim krajevima je na Veliki petak zabranjeno raditi i teže fizičke poslove, a u dvorištima se ne smije ni sušiti veš, pogotovo bijeli i onaj svijetlih boja. Hrvati sanskog kraja, na taj dan mogu (do čega se u ranijim vremeneima više držalo) obavljati teške poslove tek kao pomoć starijim, siromašnim i bolesnim. Primjerice, pomagalo se u obavljanju priprema za sjetvu ili uređivanju kuće i okućnice, za što bi bio grijeh primiti neku nagradu.
Na Veliki petak nema misnog slavlja, oltari su bez križa, svijeća i cvijeća, a vjernici se u crkvu skupljaju u večernjim satima razmišljajući o Isusovoj muci. Starije žene i muškarci obučeni su u crninu ili tamnije boje, a svećenik nosi odjeću crvene boje koja je simbol mučeničke smrti. Tê večeri obred započinje u šutnji i bez pjesme. Umjesto obične molitve vjernika, čita se točno propisana sveopća molitva. Zatim slijedi razotkrivanje, klanjanje i ljubljenje drvenog križa, nakon čega se pjeva Gospin plač, koji je uz Put križa drugi najsnažniji izraz štovanja Muke kristove i Gospe žalosne. Pjevanje ili pobožno privatno recitiranje (moljenje) Gospinog plača, omiljena je vjernička praksa, pogotovo u Bosni, dakle i u sanskom kraju. Puno je verzija (napisanih i uglazbljenih) Gospina plača, no u Bosni su najvećim dijelom u uporabi „dugi“ Plač, fra Petra Kneževića i „kratki“ Plač, fra Matije Divkovića.
Velika subota je dan Kristova otpočinka u grobu. Po starim običajima, Velika subota je i dan posta, tišine i molitve. U crkvama se posebno uređuje Isusov grob i nema euharistijskog slavlja (mise).
Na Veliku subotu se ne radi na njivama, završava se čišćenje kuća i priprema hrana za svečani uskrsni doručak. Šaraju se jaja (pisanice) i priprema hrana za Posvećenje. Hrana se posvećuje na uskrsnu subotu u jutarnjim i večernjim satima, ali i rano ujutro na uskrsnu nedjelju.
Hrana za uskrsni doručak (Posvećenje) – spremna za blagoslov
U uskrsnoj košari nalazi se sve što bi se na uskršnje jutro našlo na stolu: kuhana i ukrašena jaja, šunka i kobasice, mladi luk i drugo rano proljetno povrće te svečani kruh, obično premazan žutanjkom i s urezanim križem na sredini. Iz bogatijih i modernijih kuća, iz košara ponosno izviruju i kolači, uglavnom veliki kuglof, koji je šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća većini seoske djece bio nepoznanica, baš kao što je navedeni sadržaj uskrsne košare zasigurno bio nepoznanica narodu sanskoga kraja ratnih četrdesetih i pedesetih godina.
U crkvama se na Veliku subotu otkrivaju križevi i kipovi koji su na Veliki četvrtak i Veliki petak bili prekriveni crnom tkaninom. Običaj je da na Veliku subotu tijekom dana u crkvama nema posebne liturgije. I to je bio dan strogog posta i žalovanja. U njemu se razmatra Kristova muka i smrt te je i prvi dio vazmenog bdijenja obilježen tugom. Tek bi se poslije ponoći žalovanje pretvorilo u radost.
Vazmeno bdijenje, slično božićnoj polnoćki, u starim vremenima trajalo je čitavu noć pa na sâm dan Uskrsa nije bilo druge liturgije. U novija vremena, u toj noći se cvijećem i bijelim stolnjacima ukrašavaju oltari za sutrašnju uskrsnu svečanost.
Šarena čarolija
Uskrsna košara iz koje će djeca i odrasli birati najljepše jaje ili ono sa svojim imenom
Šaranje jaja radostan je i zanimljiv posao koji se obavlja u Velikom tjednu, uglavnom na Veliku subotu. U mnogim krajevima svijeta jaje je simbol veselja, plodnosti i novoga života. Glinena i obojena jaja pronađena su na ovim prostorima u grobovima starih naroda i prije dolaska Hrvata, što također govori o važnosti „njegova visočanstva“ za ljudsku vrstu i život uopće. Naziv pisanica raširen je kod gotovo svih slavenskih naroda što govori da ima pretkršćansku tradiciju i da vjerojatno potječe iz vremena kada su svi Slaveni živjeli kao jedan narod.
Šaranje i bojanje jaja (pisanica) uoči Uskrsa duboko je ukorijenjeno u tradiciji kršćanstva kojom se stoljećima ponose i Hrvati župa Sanski Most i Sasina.
Od davnina su se za ukrašavanje jaja koristile prirodne boje, a najčešće su to bile crvena i crna. Možda, jer simboliziraju prolivenu krv, muku i žalost. Prirodna crvena boja dobije se kuhanjem kore crvenog luka, a od nje se, ovisno o količini vode i luka, mogu dobiti desetine nijansi crvene ili bakreno-smeđe boje. Prirodna crna boja najčešće se radi od bobica zove (bazge) ili čađe, a kao i kod crvene, o srazmjeru sastojaka ovise i nijanse. Takav način bojanja jaja veoma je raširen i ostao je sve do danas, kad su tehnike ukrašavanja i ogledni primjerci dosegnuli i naizgled nemoguće. Oduvijek su se jaja ukrašavala i cvjetnim laticama te listovima biljaka, što je također prirodan i jeftin način dobivanja lijepe pisanice. Cvijet i list bi se stavili na svježe jaje koje se potom umota u tanju tkaninu, gazu ili staru čarapu (najlonku) i stavlja kuhati u željenu boju. Što je ljepši list i cvijet, što su vještije umotani i što je jača boja, to je i šara ljepša.
No, od davnina su žene župa Sanski Most i Sasina šarale jaja voskom, a čarolija tako ukrašenih jaja bila je bajkovita. U stara vremena kuglica voska se stavljala na vrh pera ili tankog drvenog štapića, zagrijavala se i u željenom motivu brzo nanosila na prirodnu koru jajeta. Kasnije su se pojavile i zgodnije šaraljke (drvena drška, sa ugrađenim limenim tuljcem na široj strani u koji se stavlja vosak) s pomoću kojih se lakše na plamenu zagrijavao vosak i nanosio na jaja. Promatrač bi nastajanje takve čarolije, u spretnim rukama, mogao usporediti s lakoćom pisanja na papiru. Za dobre znalce, to je prava umjetnost slikanja i pisanja. Kad se završi izrada željenih motiva s voskom, jaja se stavljaju u boju i kuhaju pa se konačan ishod vidi tek nakon toga. Motivi na pisanicama izrađuju se na razne načine, a jedan od njih je i struganje obojanog jajeta iglama ili nožićima. Na kraju se skuhano i ukrašeno jaje premazuje komadićem slanine ili uljem kako bi bilo sjajno.
Motivi na pisanicama slični su onima u prirodi i na ručnim radovima: vezu, pletivima, tkanicama ili crkvenom svečanom i svećeničkom ruhu. A mogu se podijeliti i na: biljne – cvjetovi, klasja pšenice, djetelina, vinova loza, grana i plod nekog drveta; životinjske – ptice, leptiri, pilići, zečevi; crkvene – križ, kalež, hostija, srce, citati iz Biblije; hrvatske – pleter, grb, zastava, stihovi iz domoljubnih pjesama… Najčešće, riječi ispisane na šarenim jajima nose i neku poruku, poput uobičajene religiozne čestitke – Sretan Uskrs ili ljubavne kao, primjerice – Ovo se jaje za poljubac daje. Ispisuju se i imena zaljubljenih u srcu te članova obitelji, što bi posebno obradovalo djecu i izmamilo im osmijehe na lica kad bi u punoj košari pronašli jaje sa svojim imenom.
Ukrašavanje jaja sličicama javlja se u zadnjim desetljećima prošlog stoljeća, a u novije vrijeme tehnike ukrašavanja, što ručne, što mašinske, dosegnule su i naizgled nemoguće.
Stara tehnika ukrašavanja jaja voskom
Tu pak s ponosom možemo izdvojiti jaja koja su sasinske žene ukrašavale voskom, što za svoju obitelj i darivanje (svećeniku, doktoru, učitelju, prijatelju, curama i momcima, djeci), ali i za pazar ili pijacu (plac) za prodaju. Prodavale su ih prije katoličkog Uskrsa pa za Mladi Uskrs, a potom i za pravoslavni Uskrs. Jaja ukrašena tom tehnikom i spretnošću bila su prava umjetnička djela o kojima bi etnolozi i povjesničari umjetnosti zasigurno mogli pisati opširne recenzije. Ali zbog političkih okolnosti, poslije II. svjetskog rata pa sve do devedesetih godina prošlog stoljeća, na ta djela i umijeće oslikavanja jaja nije se gledalo kao na umjetnost. Osim radosti darivanja, za vrijedne ruke žena, a nerijetko i muškaraca, koji su ih u „svojem vrtu ubrali“ i svojim rukama ukrasili, prodaja takvih jaja značila je i zaradu neophodnu u životnoj svakodnevici. Uskrsno vrijeme i potražnja te vrste robe bili su zgodna prilika za zaraditi koji dinar.
Kako u drugim uskrsnim pripremama, tako i u ovom veselom i šarenom dijelu preduskrsnog posla, uvijek su prisutna djeca. Uče i raduju se. Skidaju i skupljaju lukovu koru, traže po livadama listove i cvjetove biljaka kojima se također ukrašavaju jaja, provjeravaju jačinu jajeta, predlažu i komentiraju boje i motive, s radošću iščekuju konačnu sliku šarene čarolije i Dan Uskrsa kada će krenuti u natjecanje tipa – čije je jaje ljepše i jače!
U s k r s
Nakon Velike subote i zadnjih priprema za uskrsno slavlje te noći svečanog vazmenog bdijenja u crkvama, sviće najveći kršćanski blagdan – Uskrs. To je dan kada se slavi središnji događaj kršćanstva: Kristovo uskrsnuće! Uskrs je uvijek nedjeljom jer nedjelja kao dan Kristova uskrsnuća ima posebno značenje u kršćanskom životu. Nedjelja je dan slavlja euharistije i dan odmora. Na uskrsnu nedjelju slijedi bogata liturgija kojom se želi pokazati značenje Kristova vazmenog otajstva (tj. muke, smrti i uskrsnuća) po kojem smo i mi otkupljeni. Ponovno počinju svirati orgulje, plamtjeti svijeće na oltaru te zvoniti crkvena zvona. Dakle, nastupa radost jer je Krist uskrsnuo i pobijedio smrt; jer je dobro pobijedilo zlo! Skrušene molitve, procesije, obredi posta, čišćenja tijela, duša i domova, blagdansko spravljanje jelâ i njihov blagoslov u uskrsnoj košari, šaranje uskrsnih jaja, uskrsno čestitanje i darivanje te pjevanje u slavu Uskrsnuća čine glavninu pučkih uskrsnih običaja kod Hrvata diljem svijeta pa tako i kod Hrvata župa Sanski Most i Sasina.
Uskrs se često naziva i Vazam, no postoji i određena razlika između ta dva pojma. Jer, Uskrs označava dan kada se slavi Kristovo uskrsnuće, a Vazam je širi pojam i označava cijelo otajstvo našega spasenja: Kristovu muku, smrt, uskrsnuće i proslavu tog, za mnoge kršćane, najvećeg blagdana u godini.
Na sâm Uskrs tradicijski se blaguje Posvećenje, hrana posvećena na Veliku subotu ili na uskrsno jutro. Uskrsnu košaru na posvećenje obično nosi jedan član domaćinstva, često i djeca, a za one koji ne mogu u crkvu zbog posla, udaljenosti, bolesti ili starosti Posvećenje nose susjedi ili rodbina.
Uskrsni doručak je središnje obiteljsko slavlje koje započinje okupljanjem članova obitelji i čestitanjem te svečanim serviranjem stola, paljenjem svijeće i molitvom.
Posvećenje – tradicionalni uskrsni doručak
Djeca se na Uskrs igraju raznih igara u koje su uključene i pisanice: traženje skrivenih pisanica po kući ili u dvorištima i vrtovima, gađanja pisanica kovanicama i tuc(k)anja jajima. U igri tucanja jaja, uzme se jaje za koje mislimo da je najjače i izabere protivnik. Jaja se tucaju (udaraju) jedno o drugo, vrh na vrh, a šota na šotu (šota je zaobjeniji dio jajeta). Pobjednik je onaj čije jaje ostane čitavo i on nastavlja iguru. Pisanica pobjednica je ona koja ostane čitava nakon cijelog kruga tucanja. Ako je obitelj velika, kakve su bile u drugoj polovici prošlog stoljeća, igra uistinu može dugo potrajati.
Jako je važno napomenuti da je na Uskrsnu nedjelju, poslije uskrsnog doručka, svečanih liturgija u crkvama i misne svečanosti na zborovima (prošćenjima) ili poslijemisnim druženjima, ritual tucanja (razbijanja šarenih i obojanih jaja u odnos) u sanskom kraju bio vrhunac uskrsne svečanosti. Kako kod djece, tako i kod odraslih. Čije jaje pobijedi taj, osim nastavljanja igre, dobiva i jaje gubitnika (razbijeno jaje), pa dobri poznavaoci te igre i jakosti jaja kući nose pune džepove. Čemu bi se, dakako, najviše obradovala djeca. Bila bi ponosna na oca ili drugog člana obitelji kao dobrog igrača u toj disciplini, a imali bi i nekoliko dana što jesti. Naravno, kao u svakoj igri i tu ima prijevara, pojavljuju se lažnjaci (drvena, plastična, gipsana ili jaja punjena katranom). No i tu bi poznavaoci lažnjaka i ljudi od pravednosti uskočili i napravili reda.
Dakako, prilika je to i za razmjene pisanica, prepričavanja iskustava stečenih pri ukrašavanju istih, te svega doživljenog i proživljenog u cjelokupnoj pripremi uskrsnog svetkovanja i blagovanja. Ali i prilika za primiti ili odaslati pohvalu i kritiku, što ne treba zanemarivati, jer stara hrvatsko-bosanska poslovica kaže: dobar glas daleko se čuje, a loš još dalje.
Svečanost uskrsnog ručka pojavila se u novije vrijeme, možda iza sedamdesetih i osamdesetih godina, jer jutarnji objed je bio, a čini se i ostao, najvažniji čin uskrsnog obiteljskog okupljanja i molitve, paljenja svijeće te konzumiranja posvećene hrane. Poslije mise i popodnevnog druženja na zborovima, više ništa nije tako važno.
Uskrsno zborovanje u tim krajevima je i početak narodne zabave na otvorenom: pjevanja, sviranja, igranja kola, bacanja kamena s ramena, izrade svirala (pišti ili pišći, truba, frula), te pokazivanja i razmjene istih. Ta, jednostavna i veoma učinkovita svirala izrađivala su se od mladih grana i kore vrbe, jošića i zove. Osim na navedena svirala, u sanskom kraju se na dane svetkovina oduvijek sviralo i na usnu harmoniku, tambure, gusle ili velike harmonike.
No kod svih Hrvata pa tako i sanskih, uskrnoj svečanosti tu nije kraj. Nakon prespavane noći i novog svanuća, nastavilo bi se tamo gdje se stalo. Prije uobičajne proljetne kolotečine, imalo se još što slaviti. Djeca i odrasli trebali su još pričekati uobičajeno svakodnevno traganje za novim izazovima i uspjesima, kao i na uživanje u drugim proljetnim radostma.
Jer, slijedio je Uskrsni ponedjeljak, također neradni dan. Dan molitve, blagoslova, lijepih riječi, ukusnih obroka i igre razbijanja jaja. A bio je to i dan za prepričavanje uskrsnih događaja, krojenja planova, trgovanje i darivanje… Tim više jer je u Sanskom Mostu ponedjeljak bio i ostao pazarni (pijačni) dan. U crkvama se Uskrsni ponedjeljak spominje i kao dan puta uskrslog Isusa s dvojicom svojih učenika u Emaus, antički grad, oko 11 km sjeverno od Jeruzalema, koji su ga prepoznali tek za vrijeme večere kada je izgovarao molitvu i blagoslov te im lomio kruh.
Prve nedjelje iza Uskrsa je Mladi (Mali) Uskrs ili Bijela nedjelja. To je osmi dan proslave Uskrsa, a simbolizira završni dan uskrsne oktave. Tijekom tjedna, između Uskrsa i Mladog uskrsa, svećenici oblače bijele haljine, a preporuča se da ih obuku svi vjernici, a posebno novokršteni, čime bi se obnovio i utvrdio kršćanski bitak. Bijela nedjelja je i dan koji simbolizira izlazak ispod zaštitnog plašta Uskrsnog (Vazmenog) slavlja, nakon kojeg se valja vratiti u sivilo svakidašnjice. Koju je narod sanske i sasinske župe uvijek znao obojati svijetlim bojama i pjesmom im dati novu notu radosti, čime bi podizali kvalitetu života.
Nažalost, danas se u cijelom svijetu, pa tako i u sanskom kraju na Uskrs daleko više pridaje važnost običnom nekršćanskom folkloru: “uskršnjim” jajima, pilićima, zečevima i slično, nego li tajni našeg spasenja. Osim toga, po izlozima i trgovinama takvi se “simboli Uskrsa” stavljaju već početkom Korizme, tako da se Uskrs, koji postaje dan prejedanja i opijanja, počinje slaviti još u vrijeme predviđeno za pokoru.
Korizma i Uskrs ne smiju biti dani folklora, iživljavanja i komercijalizacije. Korizma treba označavati dane iskrenog pokajanja i iščekivanja Božje milosti, a Uskrs dan potpunog izlijevanja Božje milosti ostvarene u Isusu Kristu.
Uskrsne pjesme
Kao i kod drugih velikih blagdana, postoji mnogo crkvenih pjesama koje opjevavaju Isusovu muku, raspeće i uskrsnuće. U hrvatskoj uskrsnoj tradiciji najpoznatije su „Kraljice neba“, „Uskrsnu Isus doista“, „Na nebu zora rudi“ i dr. Postoji oko 100 skladbi posvećenih Uskrsu, no od Velike subote do Duhova danas se pjeva njih 30-ak.
Sve te pjesme obiluju metaforama i epitetima, a opseg i stilovi su od četverostihovne kitice do epsko-lirske balade ili poeme. Tekstualno pak najzastupljenije su lirske pjesme, osjećajne i misaone: pjesme molitve, pjesme pokajnice, pjesme žalosnice, pjesme radosnice, himne…
Stihovi – Kraljice neba:
Kraljice neba, raduj se, aleluja / Jer koga si dostojna bila nositi, aleluja / Uskrsnu kako je rekao, aleluja / Moli za nas Boga, aleluja. / Veseli se i raduj, djevice Marijo, aleluja / Jer uskrsnu Gospodin uistinu, aleluja!
Zdenka Mlinar
(2015.)
