Sasina, za mnoge nepoznata riječ, za svoje mještane najljepša melodija, sonata koja toplo u srcu treperi i razlijeva se u duši. Na spomen toga imena ožive drage uspomene, preplave milinom srce svakog njenog žitelja.
Sasi, narod anglosaksonskog podrijetla doznaše da taj kraj je Bog i Majka priroda
podarila dobrim šumama i rudnim bogatstvom. I…pohrliše masovno tamo u potrazi za poslom. Proću se to nadaleko i ljudi pristizaše iz raznih krajeva u taj kraj u nadi za zaradom i novim životom. I SASI tu ostavise svoj pečat. Istopiše rudu. Nestadoše. Ostade mjesto SASINA.
Putnice, ako kreneš kroz Bosnu i put te nanese ka Sasini, neceš se pokajati!
Dah ce ti zastati od te ljepote a oko odmoriti gledajući Sasinu zelenim ogrtačem ogrnutu. Tijelo će ti okrijepiti gutljaj one hladne izvorske vode, a ona duboka tišina dušu će ti smiriti. Pitat ćes se gdje si? Ta, u Sasini si rode!
Kreneš li od Sanskog Mosta prema Banjoj Luci – stolici naših biskupa – onim vijugavim, makadamskim putem pogledaj, možda negdje kroz bujad ugledaš koji nepravilni, hrapavi grumen šljakinje. To je najsigurniji dokaz ostataka topljene rude i minulih priča o rudarskom mjestu Sasina. Desno u kotlini vidjet ćes riječicu Sasinku kako vijugavim tokom zuri u zagrljaj rijeci Sani.
Ne žuri…! Možda i ugledaš kroz grmlje i šikaru ruševine kojeg starog mlina. Možda čujes šum vode kroz badanj i osjetiš dah svježine, tu pored sebe. Dočarat će ti sliku umornog seljaka obućena u bijelu, tkanu odjeću kako nečujnim koracima lagano stenjući hvata se uzbrdice, noseći torbu na leđima netom samljevenog kukuruznog brašna. I vidjet ćeš po onim zelenim obroncima rijetku i zaboravljenu idilu; Stada ovaca rasuta po visovima i čuti ćes zvono ovna predvodnika.
Što dalje odmićeš od Sane gledajući, sve bliže srcu tog mjesta se približujes.
Rađevac…Božici…Šalici…Ljevari…Klarići, sve susjedi, jedni do drugih na, kuća do kuće. (Ali nekad to biješe.) Cesta krivuda sve dalje razdvajajući obližnja brda obrasla teškim zelenilom. I eno! Tamo desno u daljini nazire se i izdvaja jedno brdo. ZIMZELENA zovu ga! Po čemu je poznato, upitat će se netko. To brdo, svojih 200 m nadmorske visine nije obično brdo. Ono u svojim njedrima stoljećima čuva i grli grobove svojih žitelja, naših otaca, naših pradjedova. Na svoj posljednji počinak oni su putovali iz doline, gore uz brdo i tu ostajali da lebdeći svojim duhom odozgo gledaju dolje na dolinu.
I evo iza krivine lijevo, poznat i drag prizor! Prvo što ugledaš je križ na zvoniku drage nam CRKVE. I čujes treće zvono što poziva vjernike na Sv. MISU. I vidiš sa svih strana niz strmine šarenilo pobožne čeljadi spušta se smijući se i pjevajući, žureci na misu.
Petrovo je. Crkveno dvorište prepuno. Obilazak oko crkve uz molenje krunice. Kip Sv. Petra. “Petre, ti si stijena, i na toj stijeni ću sagraditi crkvu svoju!” Božje rijeći odjekuju a sv. Petar ozbiljan i šutljiv drži rajske ključeve, čini se mnogima nedostupne.
Crkva prepuna. Mladež na koru, čini se prolomit će se od prepunog svijeta. Propovijed. Lemozina. Za đake, za pokojne, za beričet i blagoslov sveti. Prebiru se zavežljaji, traži se pokoji novčić onim kvrgavim, radom ogrubjelim ali dragim i poštenim rukama. Okružje božanstveno, svečano, ćini se Duh Božji lebdi iznad glava misara, uzvišena tišina. Euharistijsko slavlje. Sveta Pričest.
Ljetni dan uvelike…
Staro i mlado sjatilo se, spustilo na cestu ispod crkve pred zadrugu i dalje na drumu.
Narodno veselje. Šarolikost boja i običaja. Tamo dalje po livadama grupe rodbine, prijatelja, zasjeli po travi. Razvezali svoje stolnjake ili rupce, razastrli i stavili svoje skromne zalogaje. Pita jajaruša, krompiruša, zeljanica, maslenica. Pita u svim oblicima, pokoje kuhano jaje, poneki pileci batak i komad kruha. Oni imučniji – frtalj janjetine, hladne vode. Pjesma se ori, smijeh i veselje, srca su puna, duša zadovoljna, ljubav bratska skoro opipljiva. Radost u susretima. Priči nigdje kraja.
A tamo na cesti skupine, grupe veselog svijeta igra u kolu, njišu se niz pleća pletenice djevojačke, treška tkani zubun, poskakuje tkana torbica na ramenu.
Čeznjivi ali pak čedni pogledi momački i tihi prekriveni uzdasi. “Udaću se ja u selo peto, u mom selu sve je zauzeto”, pjesma djevojačka.
Odjekuje topot potkovanih cipela uz usnu harmoniku i mladež sve jače i življe kolo vodi.
Tramošnjani i timarci se natpjevavaju u kolu. Njihove konjske zaprege u hladovini a konjčići im prebiru po hrpici sijena. Gore u strani grupe mladica ojkaju onu prastaru – Oj djevojko, dragaj dušo moja! Žagor i smijeh, vrućina. Iznad doline lebdi osjećaj pripadnosti, zajedništva, veselja.
Evo i suton se spušta…
Vrijeme za poći svome ognjištu. Oživješe ponovo i zašarenise se veselom čeljadi one zelene strmine. Čuješ kako zvuči usne harmonike lagano zamire nestajući kroz zeleni lug. Timarci posjedali u konjske zaprege i pjesmom odmiću ka Krivoj cesti. Dalje put Sane povorke svijeta odmiće iza okuke uz smijeh i pjesmu. Dočićemo i dogodine, neko u društvu, neko u naručju čedo noseći, ali ipak ćemo doći…
Stojeći tu kraj ceste utonuo u misli, putnice, tek mali djelić si vidio i doživio od tog velikog sela, od tih dragih ljudi. Upitaj na Petričevcu od kada postoji Matični ured u Sasini. Iznenadit ćeš se ako pročitaš da postoje Matice rođenih, vjenčanih, umrlih još iz 1700 i neke. Tu pronaći možes svoga pretka 2 – 3 koljeno unazad. Pa spisak nestalih u Onome ratu, a u Zadnjemu – to možeš odmah vidjeti uklesano u kamenu, tu u blizini.
Pročitaj koliko je kroz povjest to selo dalo mladomisnika – mladih svećenika a i časnih sestara. Čuti ćeš iz priče pokoje preostale starice – i vjeruj joj – koliko je kroz povjest to selo propatilo. Iz prošlog razloga – što su bili pobožni i bogobojazni ljudi, proganjani ali uvijek preživljavali. Od toga sela putniče, nije ostalo puno, samo tu i tamo koja kuća u kojoj pokoja starica živi svoje pozne godine. Taj narod je morao ostaviti svoje domove i otići diljem svijeta i još dalje. Ali je odnio sobom onu neugašivu ljubav za svoju SASINU, za svoj narod, one drage običaje, sve ono što je naslijedio od svojih predaka koji eno snivaju u Zimzelenoj, na Starom groblju, u Stratinskoj i sve tamo do Banja Luke.
Taj narod reći će ti – i sam ćeš osjetiti – bio je bogobojazan i pošten, široka duha i velikog ljudskog srca.
Dođi! Uvjerit ćes se!
Bosa Grgurević PRANIĆ
