Povijest Sasine

Katolička župa Sasina nalazi se kod Sanskog Mosta, na putu Sanski Most-Banja Luka. Po najnovijoj geopolitičkoj podjeli pripada Federaciji Bosne i Hercegovine, upravo na granici s entitetom RS. U sadašnjem svog opsegu ona postoji kao župa, odn. samostalna kapelanija od 1914. godine. Međutim, samo naselje Sasina i župa na njezinom širem području je znatno starijeg datuma. Župa je najvećim dijelom raseljena u nedavnom ratu 1992.-1995. godine, a samo je malen broj vjernika ostao ili se vratio. Prema podacima iz šematizma Banjalučke biskupije u Sasini je 1999. živjelo svega 70 vjernika za koje se pastoralno brine župnik iz Sanskog Mosta fra Ivo Orlovac. Trenutno ih je, 2001. godine, prema župnikovu izvještaju, u Sasini i Tomašici ukupno 95.

Zaista je burna prošlost tih krajeva, njihovih vjernika i svećenika. Za teškog vremena turske vladavine, župa je često mijenjala svoje sjedište. Tako je sjedište župe kojoj je u to vrijeme pripadala današnja Sasina bilo u Kamengradu, Starom Majdanu, Sasini, Sanskom Mostu, pa opet u Sasini, sve do najnovijih vremena. Budući da je 1798. sjedište staromajdanske župe preneseno u Sasinu, to mi je dalo povoda za naslov ovog povijesnog prikaza iz kojega će se barem naslutiti sva složenost povijesnih zbivanja Katoličke crkve ovih krajeva.

Starija prošlost ovih krajeva

Sasina spada među starije župe u Bosni i Hercegovini. Budući da je to od starine rudarski kraj, gdje se kopala i prerađivala željezna ruda, tu su se naselili rudari iz njemačke pokrajine Saske, pa je po njima i samo mjesto dobilo ime. Mjesto se spominje 1475. godine u ljetopisu fra Nikole Lašvanina, kada je ugarsko-hrvatski kralj Matijaš pod Sasinom porazio tursku vojsku predvođenu Alibegom i Skenderbegom. U opširnom popisu Bosandkog sandžaka iz 1604. godine Sasina se spominje kao mezra, tj. kao veće obradivo zemljište, odn. posjed.

Međutim, povijest katolika ovih krajeva krajnje je dramatična i kompleksna. Mijenjali su se gospodari i ratna sreća, mijenjano je i prenošeno i sjedište župe, a vjerni katolici snalazili su se na sve moguće načine i nastojali da sačuvaju svoju vjeru, i, ako je moguće, živu glavu. Ni jedno ni drugo često nije bilo nimalo lako. Stoga, da bi se uopće nešto reklo o daljoj prošlosti ove župe, moralo bi se obuhvatiti znatno šire područje, odn. ono koje danas pokrivaju župe: Sasina, Sanski Most, Stratinska i Stara Rijeka. U svim tim mjestima postoje katoličke župe. Osim spomenutih u prošlosti je na tom području postojala i župa u Starom Majdanu, koja se naziva čas staromajdanskom, čas kamengradskom, sa sjedištem u Starom Majdanu, da bi u posljednja dva stoljeća bila nazivana sasinskom, jer je tamo preneseno njezino sjedište. Na tom je području i nekoć znameniti franjevački samostan u Kamengradu, koji je dao i nekoliko – u svoje vrijeme veoma uglednih – svećenika-franjevaca.

Rimsko doba

Međutim, moramo se načas vratiti u daleku prošlost tih krajeva, jer povijest Katoličke crkve u njima počinje još davno prije, čak u predslavensko doba. Naime, još su stari Rimljani koristili rudno bogatstvo tih krajeva, a dolinom Sane išla je u to doba cesta koja je spajala rimske pokrajine Dalmaciju i Panoniju. Sama se pak Sasina nalazila upravo negdje na granici tih dviju rimskih pokrajina. Sve je to doprinosilo da je kršćanstvo tu veoma rano pustilo duboko korijenje. O tome svjedoče i otkrivene crkve iz tog razdoblja u širem području uz rijeku Sanu. Spomenimo ovdje samo baziliku u Blagaju na Sani, blizu Bosanskog Novog, te kasnoantičku crkvu u Zecovima kod Prijedora.

Srednji vijek: Sasina i Posanje – dio Zagrebačke biskupije

Nakon dolaska i pokrštenja Hrvata, ti su krajevi pripadali hrvatskom kraljevstvu, i to kao njezin središnji dio, sve do pada pod tursku vlast. Crkveno su oni pripadali Zagrebačkoj biskupiji, osnovanoj 1094. godine. Po nekim povjesničarima pružala se ona na jug sve do današnjeg Bosanskog Petrovca. Radi lakše uprave ona je bila podijeljena na arhiđakonate. Sasinski je kraj pripadao Dubičkom arhiđakonatu koji je opet bio podijeljen na tri crkvena kotara: Dubički, Sanski i Vrbaski. Današnja je Sasina pripadala Sanskom crkvenom kotaru (distriktu). Za povijest katoličke crkve predragocjena su dva popisa župa, odn. crkava te biskupije, gdje se navode i crkve iz ovih krajeva, iako je upravo Dubički arhiđakonat ostao do danas najslabije istražen. Prvi je popis arhiđakona Ivana iz 1334. godine, kada je na širem sasinskom području bio cijeli niz crkava i župa, a drugi iz 1501., kad su se Turci već zalijetali sve do ovih krajeva plijeneći i tjerajući u progonstvo katoličko stanovništvo tih krajeva, uslijed čega su se župe jedna za drugom gasile.

Spomenimo dosad otkrivene i utvrđene crkve i župe koje se spominju u popis iz 1334. u ovom dijelu Posanja. To su crkva sv. Ivana Krstitelja u Vrušušama (de Wersusya), koja se nalazila u današnjem mjestu Vrše, sjeverno od Kamengrada, nedaleko od St. Majdana, crkva Sv. Jurja u Podbrežju (de Pobresia) kod Sanskog Mosta, crkva u Kamengradu ili Kamičku (de Cramen), crkva Blažene Djevice Marije u Oštroj Luci (Oztra loka), crkva Sv. Jurja u Mrenu (de Mren), crkva Sv. Martina u Šumećici, vjerojatno zapadno od Kamengrada, itd. Ukupno se u sanskom crkvenom distriktu 1334. godine spominje 19 crkava i dvije kapelice, a to su uglavnom župne crkve, dok 1501., nije tu ostala ni jedna. Tragična je to posljedica turskih provala i postupnog zauzimanja tih dijelova, koji će se otada nazivati “Turska Hrvatska”, tj. dio Hrvatske koji se nalazi pod turskom okupacijom. Tako se nazivalo cijelo to područje sve do rijeke Vrbasa na istoku.

Tursko doba

Kad su ti krajevi pali pod tursku vlast, stanje se Katoličke crkve iz temelja izmijenilo. Dotadašnje župe su uništene, narod sa svojim svećenicima iselio, ali su se male oaze katolika ipak uspjele sačuvati. Jedna od takvih oaza bila je upravo u sasinskom kraju. Tomu je doprinijela i činjenica da su tu živjeli rudari i kovači, koji su Turcima bili potrebni, pa ih nisu progonili, štoviše, katkada su uživali i određene povlastice. Štoviše ima tragova da su se u taj rudarski kraj doseljavali i katolici iz drugih rudarskih krajeva iz srednje Bosne, od Vareša i Kreševa. No bili su oni samo mali otočići u moru inovjeraca. Osim Turaka i islamiziranih katolika, koji su se poturčili tu se od turskog vremena naseljavaju i pravoslavni Vlasi, koji tek pod utjecajem Srpske pravoslavne crkve postupno prihvaćaju srpsku nacionalnu svijest. Sami srpski povjesničari priznaju da u Pounju prije Turaka nije bilo pravoslavnog elementa, iako drugi neutemeljeno tvrde da su oni tu iz puno ranijeg vremena, no za to nemaju nikakvih dokaza.

Teško je reći je li ijedna župa iz predoturskog razdoblja tu opstala. Činjenica je da se na tom području Kamengrad i Majdan spominju kao župe 1623. godine, a samo sedam godina kasnije, 1630., ne spominje se Kamengrad, nego samo Majdan. Godine pak 1638. biskup fra Jeronim Lučić spominje “Majdan, drugačije Kamengrad”. Otada se to tretira kao ista župa, bez obzira pod kojim se imenom javlja. Svakako se više katolika sačuvalo u okolici Starog Majdana.Gavranović spominje da je župa Sasina imala svoje matice još od 1690. godine, ali ne veli gdje se nalaze. U šematizmima Banjalučke biskupije navodi se da se one čuvaju u fojničkom samostanu, čijem distriktu su pripadale krajiške župe u to vrijeme.

Evo i jednog primjera stradanja katolika u doba Turaka. U maticama umrlih župe Stara Rijeka nalazimo podatak o ubojstvu trojice katolika od strane Turaka u godini 1851. Tekst pisan latinskim jezikom donosim u hrvatskom prijevodu:

Dana 7. ožujka 1851. bijedno poginuše od turskih zlikovaca, iz puške u Gomionici, selu koje pripada župi Sasina. To su ova tri, naime: Grgur Vidović od Briševa 40 god., Anto Bojadilo od Maunića Majdana, god. 45, Ivan Jakić iz Vareša, god. 25. Svi su pokopani u istom mjestu.”

Franjevački samostan u Kamengradu

Već je spomenut i franjevački samostan u Kamengradu. Kamengrad se prvi put u povijesnim ispravama spominje 1374. kao posjed uglednih hrvatskih knezova Blagajskih. Godine 1519. spominje se kamengradska utvrda. Tu je svakako već tada morala postojati crkva i župa. Samostan se u Kamengradu spominje u 16. st., kada je on već u turskim rukama. Godine 1553. jedan je član toga samostana fra Šimun od Kamengrada provincijal bosanske franjevačke provincije. U Fojnici je 29. kolovoza 1675. održan kapitul franjevačke provincije Bosne Srebrene kojemu je predsjedao fra Ivan iz Kamengrada, generalni vizitator provincije, a bio je kasnije i biskupski vikar, što znači da je on u to vrijeme veoma ugledan u svom redu. Istom zgodom kod sv. mise spominje se među poslužiteljima i jedan klerik iz Sasine kao svjećonoša (ceroferarius). U povijesnim dokumentima nailazimo i na imena drugih franjevaca iz Kamengrada, tako neki fra Filip, fra Andrija, i dr.

Samostani Klarisa u Melini i Divićevu (Šehovcima)

Manje je poznato da su na području nekadašnje župe Sasina, a današnje Sanski Most bila čak dva samostana redovnica.franjevki odn. klarisa. Jedan se nalazio u Melini, gdje je bio samostan i crkva Sv. Klare, a drugi blizu Sanskog Mosta. O njima nažalost nemamo puno podataka, ali znamo da su postojali prije 16. st.

Za ovaj drugi znamo da se nalazio na desnoj obali rijeke Sane na mjestu koji se još u 19. st. nazivao u narodu Divićevo, a Turci su ga zvali Šehovci. Jedan dokumenat iz 1862. godine spominje njegove ostatke, te predaju u tamošnjem narodu i to ne samo katoličkom. Koliko mi je poznato, nitko se nije potanje bavio istraživanjem toga za nas veoma značajnog pitanja. Možda je to zadatak za nekoga iz današnjeg pokoljenja Sanjana.

Izvještaji biskupa i apostolskih vikara

Dragocjene podatke zabilježili su nam biskupi i apostolski vikari koji su pohađali svoje župe. Biskup fra Nikola Olovčić pohodio je župu Majdan 30. svibnja 1672. Iz izvještaja koji je poslao u Rim tri godine kasnije vidimo da u toj župi postoje čak četiri crkve i jedan župni stan, koji nije blizu tih crkava, a u kojem žive dva franjevca iz fojničkog samostana. Čini se da je taj stan mogao biti upravo u Sasini ili možda u Škrljevitoj. Bila je to tada velika župa od 4.200 vjernika, od kojih je on krizmao 3.609, što praktički znači sve osim male djece. To je ujedno znak da tamo biskup nije odavno zalazio. Vjernici su rudari i kovači koji dobro žive i Turci ih ne diraju, jer im kao takvi koriste, ali da vjerski nisu baš na visini, bilježi biskup.

Kad biskupi susjednih biskupija, čiji su dijelovi ostali pod Turcima nisu više dugi niz godina mogli pohađati svoje vjernike, papa je 1735. godine osnovao Apostolski vikarijat u Bosni i Hercegovini, odnosno u područjima pod turskom vlašću. Apostolski vikari su imali biskupski red, a birani su najčešće iz redova bosanskih franjevaca i bili su podložni izravno papi.

Biskup fra Pavao Dragičević pohodio je 1741. župu Stari Majdan, a zabilježeno je da je pred Božić, tj. 22. prosinca u selu staromajdanske župe Sasini dijelio krizmu pred župnim stanom. Narodu nije smetala ni hladnoća, od radosti što je među njima biskup, budući da čak 60 godina nisu vidjeli biskupa u svojoj sredini. U izvještaju koji je 1743. poslao u Rim sačuvali su nam se dragocjeni podaci, jer je zabilježio kako je majdanska župa nekoć bila prostrana i glasovita, a sada je spala na niske grane. Nekoć je imala čak šest crkava: sv. Luke u Gomionici, sv. Ane u Dabru, sv. Katarine pod tvrđom Kamengrad, Bijele Nedjelje pod gradom Majdan, sv. Ivana Krstitelja u Majdanu i također sv. Ivana u Ljubiji. U to doba sve su te crkve porušene ili služe u profane svrhe. Za Sasinu je značajno, kako bilježi Dragičević, da je tamo postojala mala kućica u kojoj bi župnik odsjeo kad bi tamo po pastoralnim potrebama navratio.

Također je po selima zabilježio sva kućanstva s imenom i prezimenom kućedomaćina te broj članova i to posebno odraslih tj. već krizmanih, a posebno djece. Prelazilo bi okvire ovog rada, ako bismo ovdje iznosili podatke o cijeloj toj prostranoj župi, pa ćemo ovdje izdvojiti samo ono što se odnosi na današnju Sasinu odn. njezinu današnju župu. U Sasini je te godine živjelo ukupno 13 obitelji sa 64 odrasle osobe i 30 djece.

Današnjem čitatelju bit će zanimljivo koje se obitelji (prezimena) tu pojavljuju. Donosim ih abecednim redom u današnjoj transkripciji i hrvatskom izgovoru:

Arvatović (Hrvat),

Batkova (Batković),

Knežević,

Komljenović i

Siminica (Siminiza).

Najviše je Komljenovića, sedam obitelji, od ukupno 13.

Dragičević je staromajdansku župu drugi put pohodio 10. listopada 1755., a treći put je, odsjevši u maloj župnoj kući, tu krizmao 7. i 8. listopada 1761. Te godine župa Stari Majdan ima 133 obitelji i 1327 duša.

Drugi biskup koji je pohodio Sasinu i u Rim poslao sličan izvještaj bio je fra Marijan Bogdanović. On je obilazio župe između 27. svibnja i 9. prosinca 1768. Iste je godine poslao izvještaj u Rim. I tada se Sasina vodi kao selo staromajdanske župe. Tada Sasina ima 58 obitelji s 309 odraslih i 169 djece, dakle ukupno 478 župljana. Iznenađuje toliki porast u samo četvrt stoljeća.

Donosim na isti način kao gore i prezimena koja on navodi:

Abramović

Arvatović (Hrvat)

Babić

Barić

Barišić

Božić

Ćosić

Gagulić

Glavašević

Jakovljević

Knežević

Komljenović

Lovrić

Mardekić

Mari(ji)ć

Marković

Matijević

Mihić (Mijić)

Mišić

Mlinarević

Pančić

Saloković

Stojaković

Stojanović

Tadić

Tomasović

Tomić

Vlainjić

Vulinović

Ždralić (Ždralović).

Tada staromajdanska župa obuhvaća sedam sela na veoma velikom području. Osim sjedišta župe Stari Majdan i Sasine to su još: Tarnava, Riečani, Gomionica, Kljevci, Rost i Suača. Zanimljivo je da se u izvještaju ne navode obitelji iz Starog Majdana. Ako nije u pitanju običan previd, onda bi to moglo značiti da tu tada i nije bilo katolika, ali da je župa zadržala svoje ime.

Biskup fra Marko Dobretić pohodio je majdansku župu čak četiri puta u devet godina, od 1773.-1782., sve u razmaku od po tri godine. Imamo potanje podatke za dva njegova pohoda. Godine 1776. pohodio je selo Škrljevitu, gdje ga je primio župnik u skromnoj župnoj kućici. Tu je 30. i 31. srpnja služio sv. misu na otvorenom blizu župne kuće i krizmao ukupno 84 krizmanika. Zabilježeno je da je župa tada imala 152 bijedne kuće i 1.278 duša. Drugi put je tu župu pohodio od 17.-19. srpnja 1779. te krizmao ukupno 92 krizmanika u dva dana. Tom prigodom župa ima 140 kuća i 1282 vjernika.

Evo pregleda biskupskih pohoda staromajdanskoj župi za koje znamo iz sačuvanih matica:

Fra Nikola Olovčić, biskup 30. 05. 1672.

Fra Pavao Dragičević, biskup, ap. vikar 10. 10. 1755.

Fra Pavao Dragičević, biskup, ap. vikar 08. 10. 1761.

Fra Marijan Bogdanović, biskup, ap. vikar 30. 09. 1768.

Fra Marko Dobretić, biskup, ap. Vikar 06. 07. 1773.

Fra Marko Dobretić, biskup, ap. vikar 30. 07. 1776.

Fra Marko Dobretić, biskup, ap. vikar 19. 07. 1779.

Fra Marko Dobretić, biskup, ap. vikar 25. 06. 1782.

Fra Augustin Okić, biskup, ap. vikar 01. 08. 1785.

(zatim nema više vizitacija do veljače 1797. možda zbog pošasti kuge)……….

Još su dvaput dolazili biskupovi delegati u vizitaciju ove župe:

Dana 10. svibnja 1765. knjige potpisuje biskupov tajnik fra Franjo Vučević prigodom generalne vizitacije, a 26. prosinca 1771. vizitira fra Pavao od Duvna, delegat ordinarija.

Prijenos sjedišta župe iz Starog Majdana u Sasinu

Iz do sada objavljenih radova i dokumenata nije posve jasno, kada je točno sjedište župe preneseno iz Starog Majdana u Sasinu, jer su autori neprecizni. Gavranović samo kratko kaže da je to bilo početkom 19. stoljeća i to kao posljedica ratova protiv Turaka, kad su katolici morali tražiti zakloništa u zaklonjenijim mjestima.

Šematizam Vrhbosanske i Banjalučke biskupije iz 1883. tvrdi da je sjedište preneseno iz Starog Majdana u Sasinu “oko godine 1812.” I šematizam Banjalučke biskupije iz 1892. je neprecizan, te veli da župa nosi ime Sasina od 1800., što onda drugi nekritički prepisuju. Ipak je to bilo nešto ranije, tj. 1798. godine, jer od te godine posjedujemo matice vjenčanih i umrlih župe Sasina, kako je na njima navedeno. Biskup fra Augustin Miletić bilježi 1813. godine Sasinu kao sjedište župe koja je veoma prostrana: po šest sati u duljinu i širinu. Tada je ta župa imala 207 kuća i 1636 vjernika; g. 1829. bilo je 172 kuće i 1432 vjernika, g. 1855. 190 obitelji i 1747 vjernika, 1864. 277 obitelji i 1893 vjernika, a 1877. 218 obitelji i 1528 vjernika.

Osnutak dviju novih župa: Stara Rijeka i Stratinska

Za tako veliko područje bilo je potrebno više pastoralnih sjedišta. Najprije je 1850. godine osnovana samostalna kapelanija koja je kasnije prerasla u župu u Staroj Rijeci. Iako je ona službeno odijeljena od župe Volar, obuhvaćala je velik dio nekadašnje župe Stari Majdan. U maticama krštenih staroriječke župe zabilježeno je da je prvo dijete u toj novoj župi kršteno 13. lipnja 1850.

Godine 1871. sasinska župa je podijeljena. Od nje je odvojena Stratinska koja je također najprije bila samostalna kapelanija, a zatim posebna župa. U predtursko doba na području te župe su postojale tri crkve: Sv. Luke u Gomionici, Sv. Klare u Melini (gdje je nekoć postojao i samostan sestara klarisa) i Sv. Lucije u Obrovcu. Njihovi ostatci bili su vidljivi još prije stotinjak godina, kako bilježi šematizam Banjalučke biskupije iz 1900.

Sjedište župe opet seli: iz Sasine u Sanski Most

Međutim, pitanje sasinske župe nije time riješeno. Sjedište župe bilo je u Sasini sve do 1884., a onda je odlučeno da se njezino sjedište prenese u Sanski Most, jer je odatle bilo lakše upravljati prostranom župom. Učinio je to župnik fra Filip Jazvić, koji je na desnoj obali rijeke Sane kupio zemljište i na njemu sagradio župni stan i drvenu kapelicu. Još dok je novoosnovanom Banjalučkom biskupijom privremeno upravljao nadbiskup Dr. Josip Stadler iz Sarajeva, upućena je 3. travnja 1884. molba Zemaljskoj vladi u Sarajevu da iz svoga proračuna pomogne u izgradnji župne kuće u Sanskom Mostu, kamo je trebalo prenijeti sjedište župe Sasina. Vlada se nije žurila s odgovorom, nego ga je uputila nadbiskupu tek 7. rujna te godine. U međuvremenu je upravu Banjalučke biskupije preuzeo biskup Marković, pa je nadbiskup vladin dopis uputio njemu u Banjaluku. Vlada je birokratskim jezikom odgovorila da će razmotriti oportunost takve pomoći početkom slijedeće godine, ako bi “ispitivanja koja je započela Okružna oblast ih Bihaća dala povoljan rezultat”. Bio je to početak današnje župe Sanski Most.

Upravo kad je biskup fra Marijan Marković u lipnju 1884. preuzeo upravu Banjalučke biskupije, jedno od prvih pitanja koja je valjalo rješavati bilo je pitanje gradnje župnog stana sasinske odn. starodrevne majdanske župe, jer je stari bio posve dotrajao. To je bila prilika da se sjedište župe prenese na povoljnije mjesto. O tome je bio upitan franjevački diskretorij petrićevačkog samostana. Na to je diskretorij 10. srpnja 1884. izvijestio biskupa:

Po Vašoj naredbi broj 4 dd. 17. lipnja o. g., da odluči ovo Diskretorije, gdje da se gradi župni stan u starinskoj župi zvanoj ‘Majdan’ koji je dosada bio u Sasini.

Ovo Diskretorije posla O. predsjednika ove rodovničke obćine u Sasinu, da točno stvar izvidi, isti izvidivši stvar priobći nam, da velika većina puka želi da se župni stan iz Sasine u Sanskimost prenese, buduć je Sanskimost sredina župe. Mi videći da bi bila velika korist kako za puk tako i za župnika, ako se iz Sasine župni stan u Sanskimost prenese, zato smo prenos istog iz Sasine u Sanskimost odredili

Samo pet dana kasnije, 15. srpnja, biskup Marković šalje dopis župljanima Sasine kojim određuje da se sjedište župe prenese iz Sasine u Sanski Most, te da se tu počne graditi župni stan i druge potrebne zgrade. Evo razloga kojima je on vjernicima Sasine protumačio tu odredbu, želeći izbjeći njihovo protivljenje takvoj odluci. Razlozi su ovi:

1. Do sada župnik u Sasini plaćao je pogodbenu pristojbu za zemljište sgrada i stanovanja gospodaru zemlje, gdje protivno u Sanskome Mostu toga neće biti, jer će biti na svojoj zemlji.

2. Sami znate da je Sanski Most na ravni i lahko je tamo doći većini krstjana, dočim na suprot Sasina je i najskrajnje selo, i u briegu i strmi.

3. U razmjerju s drugim selima Sasini opet nije tako daleko dolaziti u Sanski Most, niti po tom mlogo štetovanja.

4. Da bude kod Sanskoga Mosta župni stan, istim (…) oblastim pogodnija je stvar, na što se veliki obzir uzima.”

Zato biskup potiče Sasinjane da uvaže iznesene razloge i poslušno prihvate ovu odluku.

Sasinski župnik fra Filip Jazvić izradio je još 11. lipnja 1884. popis vjernika cijele sasinske župe koji je poslao biskupu Markoviću, očito kao pripravu na prijenos sjedišta župe u Sanski Most. Vjerujem da je popis i danas zanimljiv pa ga ovdje donosim:

Popis duša za god. 1884. župe Sasina. Zaštitnica sv. Maria u Nebo uznešena; podnešen Prisv. i Pripoštov. G.G. Marianu Makroviću Biskupu u Bajnojluci, po O. Filipu Jazviću župniku dne 11. Lipnja 1884.

 

Red.br.  Selo Broj Broj Broj duša Broj duša Skupa Kapele Groblja Dalečina
1. Sasina (matica) 80 114 370 242 612 2 2
2. Škiljevita 31 41 125 83 208 1 1 1 ½
3. Riečani 4 5 14 9 23 0 1 2 ½
4. Kievo 15 16 48 31 79 0 0 3
5. Kruari 26 28 88 54 142 1 1 1
6. Trnova 22 18 69 43 112 1 1 2 ½
7. Poljak 13 18 58 37 95 0 0 1
8. Sanskimost Varoš 2 2 6 2 8 0 0 1 ¾
9. Kiljevci 46 54 161 92 253 1 1 4 ½
10. Lužci 1 3 8 2 10 0 0 6
11.    Tomašica 17 16 50 35 85 0 0 2 ½
  Summa 257 315 997 630 1627 6 7  

i sela familija oženiti za pričest bez pričesti svijuh od matice.

O. Filip Jazvić, župnik

Osnutak nove župe u Sasini

Tako je ostalo do 1914. Budući da je župa bila veoma prostrana, a i broj vjernika je dobro porastao, pojavila se potreba da i Sasina opet dobije svoga svećenika. već početkom 1914. tj. 4. veljače izvješćuje sanski župnik fra Anto Jurić biskupa u Banjaluci kako bi bilo najbolje podijeliti sansku župu. Prema njegovu prijedlogu filijali Sasina pripala bi sela Sasina 145 kuća, Tomašica 30 i Škrljevita 53, dakle ukupno 228 kuća. Dio Škrljevite i 11 kuća Božića iz Sasina po tome bi prijedlogu pripalo sanskoj župi, te bi toj župi ostalo ukupno 330 kuća. Neko vrijeme vodile su se rasprave da li da Božići i dio Škrljevite pripadnu Sasini ili Sanskom Mostu, dolazila su biskupu pisma za jedno i drugo rješenje. Konačno je biskup 4. srpnja 1914. praktički ustanovio novu crkvenu jedinicu, samostalnu kapelaniju u Sasini i odredio joj granice. Evo tog dekreta:

Biskupski Ordinarijat imajući pred očima duhovnu korist puka, što lakšu i uspješniju pastorizaciju, kako bi se što bolje duhovnim potrebama naroda udovoljilo, obnašao je u sporazumu s franjevačkim Redodržavništvom za nužno novoustanovljenoj kapelaniji u Sasini granice zaokružiti tako da joj u buduće imaju pirpadati slijedeća sela:

Sasina s Božićima kao središte,

Škrljevita, sva općina,

Tomašica.

Sela spomenuta dužna su prema mogućnosti pojedinaca doprinijeti za dogradnju župnog stana i potrebitih župnih nuzzgrada.

Banja Luka, 4. srpnja 1914.”

Međutim, samo tri mjeseca kasnije biskup je ipak popustio i župi Sanski Most pripojio Donju Škrljevitu i 11 kuća Božića iz Sasine.

Župne matice

Imamo sačuvanu samo jednu knjigu župnih matica staromajdanske župe, i to u jednom svesku matica vjenčanih i umrlih. U maticama vjenčanih te župe početkom 1749. stoji hrvatskim jezikom i pismom (bosančicom) napisano: “Ovdi se pišu koi se vinčaju po naredbi Svete majke cark(v)e župe majdanske”, a u maticama umrlih iz istog vremena: “Ovdi se pišu pravovirni martvi župe majdanske”. Matice se čuvaju u arhivu franjevačkog samostana na Petrićevcu. Matice vjenčanih obuhvaćaju razdoblje od skoro pola stoljeća: od 20. siječnja 1749. do 3. veljače 1797., a matice umrlih od 21. veljače 1749. do godine 1790. ali neke stranice na kraju nedostaju. Matica krštenih te župe nema u samostanskom arhivu na Petrićevcu, gdje se nalaze gore navedene. Šematizmi iz 1883. i iz 1885. pišu da su u župi Sasina matice od 1747. (a treba: od 1749.), a da su starije od tih u fojničkom samostanu. No, riječ je o staromajdanskim maticama.

Međutim, sasinske matice u užem smislu riječi otvorene su 2. siječnja 1799., kako stoji na prvoj stranici matica umrlih te župe, a učinio je to župnik fra Petar Kozić, no u tim maticama ima upisanih pokojnika još od 10. lipnja 1798. U maticama pak vjenčanih upisan je prvi par koji je vjenčan 10. studenoga 1798. I one se čuvaju u samostanskom arhivu na Petrićevcu.

Sasinske crkve i župni stanovi

Prvu drvenu crkvu i župni stan u sasinskoj župi sagradio je župnik fra Andrija Alaupović 1841. uz pomoć vjernog naroda. Nalazili su se na brijegu zvanom Žabar nedaleko od današnjeg groblja Zimzelena. Međutim, jedan dokumenat iz 1862. spominje da su “ujaci” prije toga imali svoje sjedište na mjestima zvanim Crkvenac i Budine. Trag toj crkvi sačuvan je u nazivu tamošnjeg toponima; to se mjesto naime zove “Ujakova njiva”. Bila je posvećena Svetoj Mariji u nebo uznesenoj. Isti patron te crkve spominje se i u šematizmima 1885. i 1900., dok onaj iz 1935. navodi taj patron za crkvu u Sanskom Mostu, dok za onu u Sasini, koja je u to vrijeme lokalna kapelanija, ne navodi nikakvog patrona. Kada je sasinska crkva dobila novog, sadašnjeg patrona, nisam mogao ustanoviti. Ta je crkva nekoliko puta mijenjala svoju lokaciju.

Crkva je 1916., za župnika fra Ante Mačinkovića prenesena u dolinu i podignut drveni zvonik, gdje je već postojao župni stan, sagrađen 1914., a odatle je još jednom prenesena četiri godine kasnije na brežuljak zvani Buhin brijeg, s druge strane ceste.

Treću sasinsku crkvu posvećenu Rođenju Bl. Dj. Marije ili Maloj Gospi gradio je župnik fra Luka Tešić 1940., a župni stan fra Drago Prpić 1947. Ta je crkva uspjela preživjeti pola stoljeća, dok nije 28. lipnja 1993. miniranjem posve srušena, a ostao je samo dio tornja. Novi župni stan uz crkvu gradio je župnik vlč. Adolf Višaticki 1978., ali je i on 1992. opljačkan i spaljen, te je ponovno obnovljen 1998.?

Filijalna crkva u Tomašici srušena je u studenom 1992. godine.

Groblja sasinske župe

Današnjem čitatelju, pogotovo onom koji živi daleko od zavičaja, bit će zanimljivo čuti koja su sve groblja postojala u toj župi. Listajući prve godine sasinskih matica, počev od 1799. godine našao sam da su se pokojnici te župe pokopavali na 11 grobalja, i to u: Sasini (Staro groblje), Škrljevitoj, Riečanima, Kijevu, Kljevcima, Gomionici (jedino se za to groblje navodi da je bilo posvećeno sv. Luki), Stratinskoj, Biloj Nedilji (nekoć: Spahinsko selo, danas: Dževar), Trnavi, Kruharima i na groblju Zimzelena. Sigurno je da su neka od tih grobalja veoma stara; za ono u Biloj Nedilji postoji predaja da je još iz predturskog vremena, a još uvijek se koristi za ukope.

Kanonski pohodi biskupa i krizme u sasinskoj župi

Za svaku je župu veoma značajan događaj dolazak biskupa koji je obično prilika da biskup bolje upozna stanje u pojedinim župama, vidi tamošnje potrebe, upozori na nedostatke, potakne narod na veću revnost, pregleda župne knjige, što se kratko naziva kanonskim pohodom. Tom se prigodom redovito podjeljuje sakramenat sv. Potvrde ili Krizme. U ono davno vrijeme kad su biskupi zbog loših ili nikakvih puteva, opasnosti od Turaka, epidemija kuge i drugih neprilika rijetko pohađali župe, bio je svaki biskupov dolazak prava svečanost. Pregledavajući župne matične knjige biskupi su ih potpisivali i odobravali ili eventualno upozoravali na neke nedostatke. Gore su navedeni pohodi biskupa iz vremena dok je sjedište župe još bilo u Strom Majdanu.

Zahvaljujući sačuvanim maticama krizmanih sasinske župe imamo zabilježene podatke o kanonskim pohodima biskupa i krizmama u Sasinskoj župi za razdoblje od 1836. do 1880. godine (nedostaju podaci od početka tog stoljeća od 1836.). U tom je razdoblju bilo u sasinskoj župi devet takvih pohoda. Biskup bi redovito slavio sv. misu s narodom, ohrabrio ga i potaknuo u propovijedi, a onda bi dijelio sv. krizmu i to često ne samo jedan dan, jer ne bi sve stigao istog dana, ili bi ostao dan-dva odmoriti se, a uvijek bi još ponetko pristigao, pa je i njih krizmao. Kod nekoliko krizmi upisano je da je to bilo na groblju Zimzelena na otvorenom, gdje je u blizini bio i župni stan, a kod drugih stoji samo da je to bilo u sasinskoj župi, no čini se da su i one uglavnom bile na istom mjestu. Iz podataka o broju krizmanika vidljivo je i da je riječ o velikoj župi. Evo tog pregleda:

datum biskup broj krizmanika
5. i 6. VI. 1836. Fra Rafael Barišić, ap. vikar 243
26. VII. 1840. Fra Rafael Barišić, ap. vikar 227
(na groblju Zimzelena)
3.-5. VIII. 1851. Fra Andrija Karačić, ap. provikar 381
(krizmao je tri dana, jer zbog velike   oluje neki nisu mogli doći)
10. i 11. VII. 1853. Fra Andrija Karačić, ap. provikar 116
(na groblju Zimzelena)
26. –29. VII. 1857. Fra Marijan Šunjić, ap. vikar 233
(krizmao je čak četiri dana!)
16. i 18. X. 1864. Fra Sebastijan Franković, ap. vik. 182
27. i 28. V. 1869. Fra Paškal Vuičić, ap. vikar 202
(na groblju Zimzelena)
30. VII. 1874. Fra Paškal Vuičić, ap. vikar 63
(U međuvremenu se od Sasine odijelila   župa Stratinska, pa je krizmanika manje!)
5. IX. 1880. Fra Paškal Vuičić, ap. vikar 175

Otada pa do 1914. godine, krizme i kanonski pohodi bili su u novom sjedištu župe u Sanskom Mostu, gdje su krizmani i kandidati iz Sasine i okolnih sela.

Krizme nakon osnutka župe u Sasini

Prva krizma nakon osnutka župe odnosno samostalne kapelanije u Sasini bila je u Sasini 19. srpnja 1919., kada je biskup fra Jozo Garić krizmao 162 krizmanika.

Isti je biskup 21. kolovoza 1925. pohodio Sasinu i krizmao 375 krizmanika.

I 13. srpnja 1930. biskup Garić vizitirao je župu Sasina i krizmao 219 krizmanika.

Prva krizma nakon Drugog svjetskog rata bila je u Sasini 11. svibnja 1948. kad je biskup Smiljan Čekada krizmao 889 krizmanika.

Nakon pet godina bila je krizma koju je 8. kolovoza 1953. imao biskup Dr. Dragutin Čelik, kad je krizmao 105 vjernika. Te je godine biskup Čelik protjeran iz Bosne kad je htio imati krizmu u Šurkovcu kod Ljubije i tom prigodom teško zlostavljan od nahuškane “napredne omladine”.

Biskup Čelik još je jednom imao krizmu u Sasini u godini svoje smrti. Dana 10. srpnja 1958., samo mjesec dana prije smrti, krizmao je u Sasini 315 krizmanika.

Biskup Alfred Pichler prvu je krizmu u Sasini imao 11. kolovoza 1963. kad je bilo 268 krizmanika.

Sljedeća krizma bila je 27. kolovoza 1967. kad je krizmanika bilo 149. Krizmu je podijelio generalni vikar mons. Branimir Župančić.

Nakon četiri godine krizmu je opet dijelio biskup Pichler u Sasini 29. kolovoza 1971. i tom je prigodom krizmao 236 vjernika.

Prikaz (stanje duša) sasinske župe 1858. godine

U sačuvanoj matici krizmanih zabilježeni su i podaci o broju vjernika u župi iz godine 1858. Budući da su to najstariji poznati nam podaci iz te župe, ovdje ih također donosimo. Navedeni su posebno odrasli vjernici, tj. oni koji su već primili prvu pričest, posebno manja djeca i njihov ukupni broj, te broj obitelji i udaljenost od crkve odn. sjedišta župe u satima hoda.

Selo

Obitelji

Odraslih

Djece

Ukupno

Udaljenost

Sasina

87

384

217

601

Gomjonica

34

145

76

221

5 h

Kievo

7

28

17

45

2

Kljevci

15

94

78

172

4 ½

Kladovita

10

37

27

64

¼

Kruhari

19

64

66

130

1 ½

Stratinska

40

141

102

243

3 ½

Šeovci

5

26

24

50

1

Škljevita (!)

30

104

62

166

1 ½

Tarnava

15

64

33

97

2

Tramošinja

7

16

14

30

2

Timar

8

23

7

30

1 ½

Ukupno

287

1086

723

1849

Spomenimo da prema sličnom izvještaju iz matica krizmanih župa Sasina, godine 1880., tj. nakon što je od nje odijeljena Stratinska ima 241 obitelj s 821 pričešćenom osobom i 534 djece, dakle ukupno 1.355 vjernika. U Sasini te godine postoji crkvica, a kapelice (vjerojatno grobljanske) postoje dvije u Sasini, te po jedna u Kruharima, Škiljevitoj (!) i Trnavi.

Kretanje broja vjernika sasinske župe

Prema šematizmima Banjalučke biskupije možemo slijediti kako se kretao broj vjernika u župi Sasina.

Godine 1883. tu je živjelo 230 obitelji: Nažalost, ne navodi se ukupan broj vjernika, a ima ih u ovih 12 sela: Sasina, Kievo, Kladovita, Kljevci, Kruari, Poljaci, Riečani, Sanski most, Škrljevita, Timar, Tramošnja i Trnava.

Godine 1885. župa ima 1.627 katoličkih vjernika, a žive u 11 sela. Ne spominju se sela Kladovita, Timar i Tramošnja, a navode se nova: Lužci i Tomašica.

Godine 1892. šematizam sva spomenuta sela, pa i samu Sasinu navode kao dio župe Sanski most, dok se sasinska župa uopće ne spominje ni kao župa ni kao samostalna kapelanija. Sela je i tada 11; ne spominje se Timar, a novi su Krkoevci. Vjernika je ukupno 1.924.

Godine 1900. ponavlja se isti slučaj kao i 1892. Te godine u župi Sanski Most živi 2.397 vjernika u 13 sela. Nova su sela u kojima ima katolika: Bošnjaci i Lužani.

Šematizam iz 1935. vodi Sasinu kao lokalnu kapelaniju koja ima 2.146 katolika i to u tri sela: Sasina, Škrljevita i Tomašica (dok istovremeno župa Sanski Most ima 3.289 katolika).

Godine 1939. sasinska župa ima 2.345 vjernika.

Zadnji šematizam koji donosi broj katolika po pojedinim selima ove župe je onaj iz 1960., pa ovdje ispisujem te podatke. Spomenute godine je u sasinskoj župi ukupno 2.502 vjernika, i to je najveći broj vjernika koji je ta župa postigla. Po selima ima te godine kako slijedi:

Žabarice 387 vjernika

Rudine 170

Božići 192

Tomašica 305

Gornje selo 285

Šumari 254

Škrljevita 451

Lujići 252

Matijevići 206.

Godine 1974. broj vjernika je u laganom opadanju i iznosi 2.350.

Do godine 1991. broj je opao na 1.600 vjernika.

Bilo bi zanimljivo analizirati ove brojeve, no za to ovdje nemamo mogućnosti, ali neka ostanu sačuvani za buduća vremena.

Duhovna zvanja iz staromajdanske odnosno sasinske župe

Činjenica je da je taj nekoć čisto katolički kraj Crkvi dao puno duhovnih zvanja. Govoreći o franjevačkom samostanu u Kamengradu spomenuli smo imena nekih svećenika. Imena većine od njih nikada nećemo ni saznati. No smatram korisnim zabilježiti imena onih koja sam pronašao listajući staromajdanske i sasinske matice. Iz razdoblja kad je sjedište župe bilo u Starom Majdanu naišao sam na ove svećenike:

Fra Matija Sedić iz Gomionice, kapelan je u Starom Majdanu od 1749.

Fra Stipan Ćosić iz Majdana, spominje se 1760.-tih godina

Fra Grgo Čavlović iz Sasine, kapelan u Starom Majdanu oko 1783-1786.

Fra Petar Kozić iz Stratinske (?), župnik je u Starom Majdanu u dva navrata: od 1798.-1802. i 1806.-1809., a god. 1786. je socius parochi

Fra Marijan Grgić iz Sasine, bio mjesni kapelan u Staroj Rijeci 1860.-1862., a umro je u Ivanjskoj.

I nakon što je ova župa odijeljena od Sanskog Mosta 1884. godine, župa Sasina dala je više duhovnih zvanja i to kako svećenika, tako i redovnica. Donosimo njihov popis s godinama rođenja (i smrti).

Svećenici

1. Fra Marko Marić 1843.-1886.

2. Fra Bosiljko Ljevar 1896.-1989.

3. Fra Vlado Ljevar 1918.-1993.

4. Fra Josip Božić rođ. 25. 07. 1937.

5. Fra Dujo Ljevar rođ. 02. 02. 1940.

6. Fra Drago Ljevar rođ. 18. 10. 1952.

7. Vlč. Josip Ljevar rođ. 1962. , sveć. Münchenske bisk. (Njemačka)

8. Vlč. Marko Vuković rođ. 18. 10. 1963., sveć. Kotorske biskupije

Časne sestre

S. Marija Ljiljana Grgić (krsno ime Gina), milosrdnica

S. Mirela Iličić (Nevenka), Kćeri Božje ljubavi

S. Suzana Knjeginjić (Anka), milosrdnica

S. Marija Miroslava Ljevar (Anka), milosrdnica

S. Ignacija Tomić (Mara), franjevka

S. Emanuela Tutić (Nevenka), Klanjateljica Krvi Kristove

S. Jelka Vulinović (Anđa), milosrdnica

 

Staromajdanski i sasinski župnici

Prema sačuvanim maticama donosimo ovdje popis župnika staromajdanske, odn. sasinske župe. Evo popisa onih dok je sjedište župe bilo u Starom Majdanu (ponegdje nedostaje listova u maticama, pa su podaci djelomično manjkavi)!

1. Fra Matija Sedić, iz Gomionice 1749. kapelan je u Starom Majdanu

2. Fra Ivan Ivanković 1750. ne navodi se služba

3. Fra Filip Gabrić, iz Lašve 1751.-1754. potpisuje se i kao župnik i kapelan

4. Fra Tomo Miletić 1754.-1757.

5. Fra Stipan Kovačević, iz Livna 1758.-1760.

6. Fra Frano Blažević 1761. (služba nepoznata)

7. Fra Bono Livljanić 1764.-1765.

8. Fra Franjo Blekić? 1765.-1767.

9. Fra Nikola Anić iz B.Luke 1767.-1771.

10. Fra Ambrozije Vučković 1772.-1775.

11. Fra Jerolim Milaković 1775.-1781.

12. Fra Josip Valentić od Ivanjske 1781.-1784.

13. Fra Petar Skuljević od Travnika 1785.-1785.

14. Fra Petar Ćosić iz Volara 1785.-1787.

15. Fra Bernardin Dobretić 1787.-1797.

Nakon prijenosa sjedišta župe iz Starog Majdana u Sasinu:

1. Fra Petar Kozić 1798.-1802.

2. Fra Anto Vučević 1803.-1806.

3. Fra Petar Kozić 1806.-1809. (drugi put)

4. Fra Toma Stipeljević iz Kotora 1809.-1816.

5. Fra Franjo Lauš 1816.-1818.

6. Fra Ivan Vidošević od Livna 1818.-1820.

7. Fra Mato Šekimić 1820.-1823.

8. Fra Pavao Alaupović 1823.-1824.

9. Fra Nikola Glavočević 1824.-1925.

10. Fra Marijan Kozić 1825.-1827.

11. Fra Andrija Alaupović 1828.-1836.

12. Fra Mato Antunović 1837.-1839.

13. Fra Lovro Tadić 1839.- ?, bilježi se kao kapelan

14. Fra Petar Banić-Kasalo 1856. je župnik Sasinski; (dalje nemamo podataka)

Dvadesetog kolovoza 1856. umrla je u župnoj kući u Sasini Marija Banić-Kasalo, rođ. Marianović, majka župnika Petra, u dobi od 61 godine i pokopana je na groblju Zimzelena.

Nakon obnove župe u Sasini:

Fra Anto Mačinković 1914.-1917.

Fra Vojislav Ćurić 1917.-1918.

Fra Franjo Valentić 1918.-1921.

Fra Anto Šeremet 1921.-1924.

Fra Anto Juriljević 1924.-1926.

Fra Julijan Jurković 1926.-1928.

Fra Anto Šeremet 1928.-1930. (drugi put)

Fra Jako Bilić 1930.-1933.

Fra Anto Katava 1933.-1937.

Fra Luka Tešić 1937.-1943.

Fra Miroslav Buzuk 1943.-1944. (zatim župnik iz San. Mosta)

Fra Dragomir Prpić 1945.-1953.

Fra Luka Komljenović 1953.-1955.

Fra Viktor Šakić 1955.-1964.

Fra Anto Vidaković 1964.-1967.

Fra Vlado Tomić 1967.-1969.

Vlč. Marko Arabadžić 1969.-1971.

Vlč. Nikola Matošević 1971.-1973.

Vlč. Vinko Puljić 1973. (danas nadb. Vrhbosanski i kardinal)

Vlč. Adolf Višaticki 1973.-1981.

Vlč. Vladimir Tomić 1981.-1992. (zatim bez župnika)

Vlč. Marijan Stojanović 1993.-1995.

Fra Ivo Orlovac (upravlja iz San. Mosta)

 

Sasinski župnici – mučenici našeg vremena

Dvojica su sasinskih župnika mučenički završili svoj život. Bili su vjerni pastiri svog stada i zaslužili su da im se sačuva uspomena, te da ih vjernici štuju kao prave kršćanske mučenike. Iznijet ćemo ovdje ukratko njihove životne podatke.

Prvi je fra Luka Tešić-Pisarić, koji je bio sasinski župnik šest godina, od 1937. do 1943. Rođen je 29. studenoga 1893. u Žabarima, župa Ivanjska kod Banjaluke. Školovao se u Ivanjskoj, Visokom i Sarajevu. U franjevački red stupio je 15. srpnja 1911. Za svećenika je zaređen 16. srpnja 1916. u Banjoj Luci. Kao svećenik djelovao je u Jajcu, Kiseljaku, Novom Šeheru, Šimićima, Volaru i Sasini. Sa svojim vjernicima sagradio je crkve u Šimićima i Sasini. Bio je pravi narodni čovjek, a bavio se i pisanjem. Bit će da je to komunistima najviše i smetalo. Partizani su ga uhitili, mučili i ubili u Prijedoru upravo na Badnjak, 24. prosinca 1944., skupa s još osmoricom katolika.

Drugi je fra Miroslav Buzuk, krsnim imenom Mato, rođen 15. ožujka 1906. u Briševu, župa Stara Rijeka. Nakon osnovne škole, gimnaziju je završio u Visokom, a bogoslovski studij u Sarajevu. Postao je član franjevačkog reda 13. kolovoza 1925. Za svećenika je zaređen 22. prosinca 1928. u Sarajevu. Obavljao je više svećeničkih dužnosti: bio je župni i samostanski vikar na Petrićevcu, župnik u Doljanima, Volaru i Sasini (1943.-1944.), te gvardijan u samostanu Plehan kod Dervente. Nije posve pouzdano utvrđeno vrijeme i mjesto njegove mučeničke smrti. Knjiga Dokumenti o protunarodnom radu (…) donosi zapisnik o saslušanju fra Miroslava s datumom 17. prosinca 1944., dakle je uhićen već prije Božića. Optužili su ga zajedno s prijedorskim župnikom vlč. Josipom Böckmannom zbog navodne špijunaže. Prema maticama umrlih župe Sanski Most, partizani ga strijeljali na Gredi kod Sanskog Mosta 21. veljače 1945. zajedno s Böckmannom. I šematizam Banjalučke biskupije iz 1960. ima taj datum njihove smrti. Čini se da su ti podaci najtočniji. Nije još imao ni 39 godina.

Vjernici i svećenici – žrtve ratova 20. stoljeća u župi Sasina

Proteklo 20. stoljeće ostat će zabilježeno kao najtragičnije u povijesti župe Sasina. Tri su rata ostavila znatno tragičnije posljedice nego cijelo tursko doba. Do sada, koliko znamo, nije sustavno istraživano niti objavljeno stradanje vjernika te župe niti u prvom svjetskom ratu (1914.-1918.), niti onih, osobito brojnih, u drugom svjetskom ratu (1941.-1945.) i poraću, a čak ni onih iz najnovijeg rata, iako na području župe Sasina ratnih djelovanja nije ni bilo. Za prvi svjetski rat nije nam danas, zbog nedostatka dokumenata i svjedoka, moguće takva istraživanja provesti. Međutim za druga dva rata bilo je moguće na temelju – makar i nepotpunih – župnih matica i svjedočanstava preživjelih prikupiti barem veći dio imena stradalih, iako to ni izdaleka nije potpun broj. Ovdje ga objavljujemo iz pijeteta prema tim žrtvama, od kojih su najbrojniji (a u najnovijim tragičnim zbivanjima isključivo!) nedužni civili. Dakako da je velik broj i vojnika koji su pripadali različitim vojskama, ali njihova imena donosimo, ne ulazeći u potanje analize; uostalom svi su oni žrtve ratova na ovaj ili onaj način.

 

ŽRTVE DRUGOGA SVJETSKOG RATA IZ ŽUPE SASINA

Sasina

BANOVIĆ, JURO

BARAĆ, JURO, rođ. 1926., nestao 1945.

BARAĆ, MATO, rođ. 1926., nestao 1945.

ČAVLOVIĆ TADE, +1945.

DAKIĆ, MARIJA (ima Mara Dakić r. Kozić, iz Sasine, žena Frane Dakića, r. 2. 2. 1920., kći Ive Kozića i Kate r. Zekić)

HRVAT, PERO, rođ. 1893., nestao ?

IVIČIĆ, JURO, (možda sin Ante i Ruže r. Vulinović, r. 17. 10. 1920. u Sasini, muž Slavke r. Ljevar), nestao

JOLIĆ, MARIJA rođ. ILIČIĆ, 34. god., rođ. u Sasini, ubijena 02. 03. 1944. u Baltinim Barama

JURIĆ, JOZO

KLARIĆ, MARIJA

KNEŽEVIĆ, ANTE, rođ. 1924., nestao 1945.

KOZIĆ LADAN, +1945.

KOZIĆ PETAR, +1945.

LOVRIČIĆ, LJUBICA, dijete, rođ. 1940., nestala 1942.

LOVRIČIĆ, NEDILJKO, rođ. 1908., nestao 1945.

LOVRIĆ, LUKA, muž Paule rođ. Čengić, rođ. 14. 05. 1893. u Sasini, ubijen 06. 07. 1945. od nepoznatih osoba

LUJIĆ, ANĐA, kći Eugena, rođ. 1924., nestala 1945.

LUJIĆ, VINKO, sin Eugena, rođ. 1922., nestao 1945.

LJEVAR, JAKOV, rođ. 1907., nestao 1944.

LJEVAR, LJUBO, rođ. 1921., nestao 1944.

LJEVAR MIRKO, +1945.

LJEVAR, PERKA

LJEVAR, SREĆO, rođ. 1909., nestao 1945.

MADŽO, MARKO, rođ. 1919., nestao 1945.

MAJDANDŽIĆ, MARKO, nestao 1945.

MARIĆ, ANĐA

MARIĆ, ANTO, poginuo u Bobiji kod Ivanjske (možda: Ive i Anđe r. Mandić, r. 02. 07. 1916., muž Cvitke r. Šehić)

MARIĆ, ANTO, muž Anđe rođ. Dakić, 50 god., rođ. u Sasini, ubijen 26. 11. 1945. od nepoznatih osoba

MARIĆ, MARIJAN, nestao 1945. (možda: Stipe i Vide r. Kozić, r. 21. 10. 1909., muž Kate r. Ivičić)

MARIĆ, STIPO, rođ. 26. 12. 1921. u Sasini, sin Ante i Verke r. Mandić, muž Sofije r. Buha, nestao 1942.

MARKANOVIĆ, MARIJA

MATIJEVIĆ, LUKA (možda: sin Marka i Mare r. Grgić, r. 24. 06. 1909., muž Kate r. Klarić)

MIJADŽIKOVIĆ, ROKO

MIJADŽIKOVIĆ, VIDA

SEJIĆ, MILE, rođ. 1925. u Sasini, poginuo 23. 04. 1944. u borbi s komunistima u Kotor Varošu

ŠALIĆ, STIPO, rođ. 1910., nestao

TEŠIĆ-PISARIĆ, fra LUKA, župnik u Sasini, rođ. 29. 11. 1893. u Žabarima, župa Ivanjska, partizani ga mučili i ubili na Badnjak, 24. 12. 1944. u Prijedoru

TOMIĆ, NIKO (možda: Jure i Delfe r. Ljevar, r. 05. 10. 1911., muž Jele r. Lujić)

TUKARA ANTO, sin Bartula i Marije r. Iličić, r. 17. 01. 1920. u Škrljevitoj, ubijen 01. 03. 1941.

TUKARA, IVAN, rođ. 09. 09. 1912. u Škrljevitoj, muž Lucije r. Komljenović, ubijen 01. 03. 1941.

TUTIĆ, GRGA, rođ. 1914., nestao 1945.

TUTIĆ, JURO, rođ. 1906., nestao 1945.

TUTIĆ, KARLO, rođ. 1912., nestao 1944.

 

Škrljevita

ILIČIĆ, MARIJAN, muž Ruže rođ. Tutić, 49 god., rođ. u Škrljevitoj, ubijen 20. 02. 1946. (!) od nepoznatih osoba

ILIČIĆ, MARKO, rođ. 1926., nestao 1945. (možda: sin Nikole i Luce r. Grgić, r. 24. 04. 1923., muž Sofije r. Tutić)

KAURIN, MARIJAN, rođ. 1898. u Škrljevitoj, sin Marijana i Anđe r. Čavlović, muž Marije r. Ivičić, ubijen u ožujku 1945. od nepoznatih osoba, pokopan 14. 03. 1945. u Škrljevitoj

KAURINOVIĆ, GRGO, rođ. 05. 06.1920. u Škrljevitoj, sin Ive i Delfe r. Čavlović, muž Lucije r. Stojić, nestao 1945.

KAURINOVIĆ, JANJA rođ. NIKIĆ, žena Ive, 28 god., rođ. u Škrljevitoj, ubijena 02. 03. 1944. u Baltinim Barama

KOMLJENOVIĆ, JOSO, rođ. 26. 01. 1915. u Škrljevitoj, sin Ive i Kate r. Tutić, muž Vide r. Kaurinović, nestao 1945.

TUTIĆ, JOSIP, muž Anđe rođ. Tadić, rođ. 1904. u Škrljevitoj, ubijen 20. 02. 1946. od nepoznatih osoba (!)

TUTIĆ, PETAR, muž Marije r. Komljenović, rođ. 1904., u Škrljevitoj, ubijen 02. 03. 1946. (!) od nepoznatih osoba

 

Tomašica

KAURINOVIĆ, ANĐELKO, rođ. u Tomašici, nestao 1945.

KAURINOVIĆ, MATO, rođ. u Tomašici, nestao 1945. (možda: Duje i Ivke r. Zekić, r. 16. 07. 1923., muž Anđe r. Grgić)

KOMLJENOVIĆ RUDE, rođ. u Tomašici, nestao 1945. (možda sin Luke i Marije r. Matoš, r. 26. 03. 1905., muž Finke r. Hrvat; bio u još dva braka: s Anđom r. Marić, pa s Mandom r. Mijadžiković i konačno s Finkom – uvijek crkveno vjenčan!)

POPOVIĆ, ANTO, muž Perke rođ. Božić, rođ. 13. 01. 1898. u Tomašici, masdakriran i ubijen 15. 07. 1941.

POPOVIĆ, IVO, nestao 1945. (možda: r. 17. 02. 1920. u Tomašići, sin Pere i Anđe r. Knežević)

TOPALOVIĆ, MILE, težak, muž Anđe, rođ. u Tomašici, ubijen 13. 05. 1945.

ZEKIĆ, FERDO, rođ. u Tomašici, nestao 1945. (možda: sin Ive i Ruže r. Knežević, r. 28. 099. 1921. u Tomašici, muž Sofije r. Kaurinović)

ZEKIĆ, RUŽA rođ. KOMLJENOVIĆ, žena Mate, rođ. u Tomašici, strijeljao ju je 04. 12. 1947. pomoćnik UDBE, Milan Adžić

 

B) ŽRTVE RATA 1992.-1995. GODINE IZ ŽUPE SASINA

Čak su 24 nedužne žrtve iz sasinske župe ubijene bez ikakva razloga i povoda u razdoblju 1992.-1995. godine, samo zato što su bili katolici i Hrvati, svoji na svome, a našli su se na putu nečijim zločinačkim planovima. Pritom nisu pošteđene ni žene, a većina muškaraca bila je mlađe dobi. Posebno je tragičan bio Dušni dan, 2. studenoga 1992., kada je devet muškaraca, župljana ove župe, bez ikakvih ratnih djelovanja okrutno ubijeno u Škrljevitoj. Evo imena svih žrtava koja su dosad prikupljena.

BANOVIĆ, JOSIP, sin Ive i Marije rođ. Iličić, r. 14. 10. 1971., u Škrljevitoj, ubijen 02. 11. 1992. u Škrljevitoj

BARAĆ, MATO, r. 08. 03. 1932. u Škrljevitoj, muž Kate r. Vranić, umirovljenik, živio u Kruharima, ubijen na putu kući 19. 10. 1992.

BOŽIĆ, MARKO ubijen u zaseoku Šumari noću 29./30. 11. 1992.

ČAVLOVIĆ, MILKA, kći Florijana i Lucije r. Matoš, kućanica, rođ. 05. 10. 1933. u Škrljevitoj, ubijena u svojoj kući noću 02. 08. 1992.

ČAVLOVIĆ, MIROSLAVA, sestra Milke, kućanica, r. 03. 10. 1937. u Škrljevitoj, ubijena u svojoj kući noću 02. 08. 1992., zajedno sa sestrom

ILIČIĆ, TADE, r. 1932. u Škrljevitoj, muž Zorke r. Tomić ubijen pred kućom 10. 07. 1992.

KAURIN, MARTIN, rođ. 24. 02. 1952. u Škrljevitoj, ubijen 21. 11. 1994. na svom imanju u Škrljevitoj

KOMLJEN, FERDO, ubijen u zaseoku Šumari noću 29./30. 11. 1992.

LJEVAR NIKO, rođ. 21. 02. 1929., muž Ruže r. Kneginjić, umro 22. 06. 1993. od zadobivene rane

NIKIĆ, PERO, sin Marka, rođ. 18. 06. 1959. u Škrljevitoj, muž marije r. Iličić, ubijen 02. 11. 1992. u Škrljevitoj (Glamošnici)

NIKIĆ, ŽARKO, sin Martina, rođ. 28. 01. 1958., u Škrljevitoj, muž Marije r. Stojić, ubijen 02. 11. 1992. u Škrljevitoj (Glamošnici)

POTALEC, TOMO, sin Josipa, rođ. 1950., iz Škrljevite, ubijen 02. 11. 1992. u Škrljevitoj

STOJIĆ, IVO, rođ. 22. 07. 1929. u Škrljevitoj, policajac u mir., muž Ankice r. Balić, pronađen mrtav u svojoj kući 20. 11. 1994. s prostrijelnom ranom u sljepoočici

ŠALIĆ, DRAGINJA iz Tomašice ubijena 05. 12. 1992. u Tomašici

ŠALIĆ, MARA iz Tomašice, ubijena 05. 12. 1992. u Tomašici

TADIĆ, DRAGAN, sin Nikole i Marije r. Kaurinović, mladić, rođ. 03. 06. 1967. iz Škrljevite, ubijen 02. 11. 1992. u Škrljevitoj (Glamošnici)

TADIĆ, KARLO, sin Marka, r. 16. 06. 1952. u Škrljevitoj, muž Jele r. Egredžija, ubijen 02. 11. 1992. u Škrljevitoj (Glamošnici)

TOPALOVIĆ, ILIJA iz Tomašice, ubijen 25. 10. 1992. u Tomašici

TOPALOVIĆ, IVO, r. 1943. u Tomašici, odveden iz svoje kuće i ubijen 24. 10. 1992. u Tomašici

TOPALOVIĆ, MILE iz Tomašice, ubijen 05. 12. 1992. u Tomašici

TOPALOVIĆ, PERO iz Tomašice, ubijen 05. 12. 1992. u Tomašici

TUTIĆ, ANTE, sin Ive, iz Škrljevite, ubijen 02. 11. 1992. u Škrljevitoj

TUTIĆ, BONO, sin Mate i Dragice r. Grgić, rođ. 26. 08. 1937., u Škrljevitoj, ubijen 02. 11. 1992. u Škrljevitoj

TUTIĆ, IVO, sin Nikole i Dragice r. Vranjić, rođ. 23. 06. 1931. u Škrljevitoj, ubijen 02. 11. 1992. u Škrljevitoj.

 

Zaključak

Kratko skicirana sudbina katolika ovoga kraja i njhove Crkve na primjeru župe Sasina u ovom prikazu vjerno oslikava sudbinu dobrog dijela katolika Bosne i Hercegovine. Relativna blizina sjedištu Rimskog carstva i prirodna bogatstva ovih krajeva, osobito rudna, što je još onda bilo poznato, uvjetovali su rano širenje i ukorijenjenje kršćanstva u ovim krajevima još u antičko doba. Bujni procvat Katoličke crkve nakon doseljenja i pokrštenja Hrvata s mnogobrojnim crkvama, župama i samostanima u tom prelijepom dijelu ondašnje Hrvatske obilježio je srednjovjekovnu povijest tih krajeva. No katoličanstvo je tu, jer drugih vjera i konfesija tu nije u to doba bilo, doživjelo je gotovo potpuni slom padom pod tursku vlast. Uništene su cijele pokrajine, biskupije, samostani i župe, a ono malo preživjelih katolika bilo je prisiljeno bježati u zabačenija mjesta kako bi sačuvali živu glavu i svoju vjeru. Da se u sanskom bazenu, u koji spada i Sasina, katoličanstvo kako-tako sačuvalo imamo zahvaliti i rudnom bogatstvu tih krajeva, što su Turci koristili, a trebali su im za preradu rude i katolici iz tih krajeva i osobito srednje Bosne, koji su bili stručnjaci u tome, a koji su se doseljavali u ove krajeve, pa su im Turci davali čak i određene olakšice. No, čim je nestalo Turaka, broj se katolika stao povećavati, djelomice prirodnim priraštajem, budući da je natalitet bio vrlo visok, a dijelom doseljavanjem, osobito iz Dalmacije i Like. Ratovi 20. stoljeća zaprijetili su posvemašnjim uništenjem katolika tih krajeva, osobito izgon 1995. kada je među tolikim drugima i sasinska župa svedena na ostatke ostataka. No dosadašnje povijesno iskustvo i naša vjera ipak nas uče optimizmu, kojega se, kao ni svoga zavičaja, ni u ovom slučaju ne želimo odreći. Ovaj rad je mali prilog u tome smjeru.


J. JELENIĆ, Ljetopis fra Nikole Lašvanina, Sarajevo, 1916., str. 45; B. GAVRANOVIĆ, Povijest franjevačkog samostana Petrićevac i franjevačkih župa u Bosanskoj Krajini, Sarajevo 1959, str.199 – u daljnjem tekstu: GAVRANOVIĆ, Petrićevac.

A. HANDŽIĆ (obradio) Opširni popis Bosanskog sandžaka, Sarajevo, 2000, svez. I/2, str. 317.

Istraživanjem tih župa bavio se osobito hrvatski povjesničar, svećenik Josip BUTURAC. Najnovije rezultate svojih istraživanja objavio je 1984. pod naslovom Popis župa Zagrebačke biskupije 1334. i 1501. u Starinama knjiga 59, Zagreb, 1984, str. 43-108; sanski distrikt, str. 71-72; v. tamo daljnju literaturu. Još prije njega tim se pitanjem bavio i banjalučki svećenik Nikola BILOGRIVIĆ, čija je knjiga Katolička crkva na području Banjalučke biskupije do invazije Turaka, Topološke i povijesne crtice, izišla tek 1998. u Sarajevu.

B. GAVRANOVIĆ, Petrićevac, str. 196.

Nav. mj, 199.

Vidjeti u maticama umrlih samostalne kapelanije Stara Rijeka, svez. I pod odgovarajućim datumom.

B. GAVRANOVIĆ, Petrićevac, str. 219.

Nav. mj., str. 196.

Nav. mj., str. 200.

B. GAVRANOVIĆ, Petrićevac, str. 197, piše netočno da je to bilo 5. listopada.

B. GAVRANOVIĆ, nav. dj., str. 198.

Imenik klera i župah nadbiskupije Vrhbosanske i biskupije Banjalučke za godinu 1883., str. 68.

Schematismus cleri dioecesis Banjalucensis in Bosna pro anno Domini 1892., str. 26.

B. GAVRANOVIĆ, nav. dj., str. 198 i 200.

Schematismus cleri…1900, str. 40.

Dopis Zemaljske vlade iz Sarajeva br. 18560/I od 7. IX. 1884. u Biskupijskom arhivu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: BABL), br. 96/1884.

Dopis u BABL-u, br. 37/84. Kad je biskup Marković preuzeo upravu Banjalučke biskupiju, započeo je novu numeraciju dokumenata; navedeni broj je po Markovićevoj numeraciji.

Koncept dopisa u BABL-u, br. 38/84 od 15. VII. 1884.

Popis v. u BABL, god. 1884.

Dopis župnika Jurića u BABL-u br. 114/1914.

Koncept dekreta u BABL-u br. 556/1914.

Koncept dopisa br. 744/14 od 7. X. 1914. u BABL-u.

B. GAVRANOVIĆ, Petrićevac, 219.

Čini se da je biskup Garić dijelio krizme u Sasini također 1935. i 1940. godine, ali nam nedostaju matice krizmanih iz tog razdoblja. Dio podataka dobio sam od župnika mr. fra Ive Orlovca, sadašnjeg upravitelja župe Sanski Most i Sasina, kojemu ovom prigodom srdačno zahvaljujem. Ostali nam nisu dostupni.

Matica krizmanih župe Sasina iz toga vremena čuva se na Petrićevcu.

Mat. umrlih župe Sasina čuva se na Petrićevcu.

M. KARAULA, Žrtve i mučenici, Stradanja bosanskih franjevaca u Drugom svjetskom ratu i komunizmu, Sarajevo, 1999., str. 115-116; A. ORLOVAC, Banjolučki martirologij, Svećenici Banjolučke biskupije – žrtve ratova dvadesetog stoljeća, Banja Luka-Zagreb, 1999., str. 118.

Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera, Zagreb, 1946, str. 286, sl.

M. KARAULA, nav. dj., str.40-41; A. ORLOVAC, nav. dj., str. 103.

Kurzivom u zagradi pišem podatke iz matica koji se možda odnose na dotične osobe kao pomoć budućim istraživačima.

Popis je rađen na temelju matica umrlih i Stanja duša župe Sasina te sjećanja starijih župljana. Popis sam složio abecednim redom po pojedinim selima, zbog bolje preglednosti.

Ovdje nisu popisane izbjeglice iz Sasine koje su masovno umirale u župi Dolina kod Bosanske Gradiške kamo su se bile sklonile, i to od gladi, velike studeni i bolesti. U popis su uneseni samo izravno ubijeni ili nestali, koji su također svi pobijeni.

Broj je svakako puno veći, jer nemamo potpune matice umrlih. Godište 1942. ne postoji u tim maticama uopće; ostala godišta postoje, a unošeni su u nju dijelom i pokojnici iz župe Stratinska. Treba imati na umu da je župa neko vrijeme bila gotovo posve raseljena, a ubijena su čak dva sasinska župnika: fra Luka Tešić-Pisarić i fra Miroslav Buzuk, te onaj u susjednoj župi Stratinska: fra Danijel Briševac. Po svemu izgleda da je to u matice pisano naknadno, pa sigurno nedostaje puno imena. Pravo je čudo da su i ova sačuvana! Zadatak je svih Sasinjana, gdje god danas živjeli, prikupiti podatke i upotpuniti ovaj popis. Nevine žrtve nisu zaslužile da budu prepuštene zaboravu; one zaslužuju naše sjećanje, poštovanje i molitvu.

Popis je rađen na temelju Matica umrlih župe Sasina i odgovarajućih izvještaja.

Permanent link to this article: http://www.sasina.info/povijest-sasine/

Translate »