„Dječiceee, ideeemooo, sat je već odavno zvonio! Hajdeee, prvo jedno pa drugo u kupaonicu! Oblačite se, za sat vremena moramo biti spremni. Hajdeee, idemo, djecooo!“, dozivala sam djecu tog svježeg travanjskog jutra, dok sam užurbano i s tugom u srcu nastojala ostaviti najveći mogući red u kući. Onakav kakav sam ostavljala i kada bih samo na nekoliko dana odlazila iz sigurnosti najdražeg i najtoplijeg kutka na svijetu.
Ali, ovoga puta, odlazak nije bio samo na nekoliko dana, već odlazak koji nije nagovještavao povratak i kojeg će pratiti tjeskoba, neizvjesnost, strepnja, rastanak i bol. Odlazak koji urezuje duboke tragove na psihu i tijelo čovjeka. Bolje reći, bio je to odlazak izazvan vjetrom koji je donosio miris rata, a ovaj pak izazvan govorom koji ljubav pretvara u mržnju i zvucima pjesama čije su poruke već danima i mjesecima izazivale jezu u meni.
Da, danima i mjesecima, koliko dugo sam se i lomila razmišljajući što učiniti.
Što učiniti kada se u poduzeću, čija sam djelatnica još uvijek bila, mjesecima priča o ratu, odlazi s velikim elanom na bojišta i još s puno hvalospjeva priča o uspjesima na terenu? Što učiniti kada se radna mjesta nude ljudima koji, skrivajući nož kod sebe, pričaju kako su pobjegli od istoga, dok ni mi, već zaposleni, mjesecima ništa ne radimo? Što učiniti kada svi mediji javljaju da se broj zatvorenih graničnih prijelaza iz dana u dan povećava, a dućani postaju sve prazniji i tiši, ili, kada razgovori o ratu, koji razara, ubija i ostavlja pustoš iza sebe, postaju jedina i najvažnija tema? A sve, samo zato da bi se stvorili neki novi heroji, koji će, eto, osvetiti žrtve iz prošlih ratova!
Lomila sam, kako sebe tako i članove svoje obitelji, svoju djecu i supruga, govoreći im da je vrijeme za polazak! Polazak, ali i odlazak, koji je trebao spasiti gole živote dvoje malodobne djece koja su tek kročila na zemaljsko tlo. Djece koja nevina poput anđelâ o svemu što se oko njih događa ništa nisu znala, a njihovi roditelji, na žalost, sramotu ili radost, samo za par nijansi više od njih.
Jedino u što sam tada bila potpuno sigurna, bilo je to da djeca ne smiju postati žrtve oluje koja se sve jače oglašavala ispod njihova neba. Ili, ono još važnije, ona nisu smjela postati žrtve neznanja ili nepromišljene naivnosti svojih roditelja! Toliko sam, valjda prirodno, nagonski i majčinski oduvijek znala, te duboko bila svjesna te za mene najdraže, najveće i najsvetije dužnosti. Jer, ako sam im dala živote, bila sam dužna i brinuti o njima. Pomoći im da odrastu i nauče gledati svijet onakav kakav zapravo i jest – okrutan i nepredvidiv! I ne samo crno-bijeli, već obojan svim bojama: duginim-veselim i mračnim-tužnim i sumornim; topao i hladan, divlji i pitom; darivajući i uništavajući!
I nakon što je donesena odluka da se ipak krene, nekoliko smo dana spremali najnužnije stvari, među kojima su prve svoje mjesto našle obiteljske fotografije, koje su svih ovih godina uz sjećanja naše najvrjednije blago. Iako, skoro pa u zadnji čas i ne baš jednostavno i bez problema, dogovoren je i način te vrijeme polaska…
„Mama, jako mi je žao što i tata ne ide s nama! Kako će on sam ostati kod kuće? Zašto ne ide? Pa gdje je sada?…“, nizao je osmogodišnji sin pitanja i toga jutra kao i puno puta prije.
„Ljubavi, tata je otišao na policiju tražiti način kako produžiti naše pasoše, možda nam mogu zatrebati“, rekla sam izbjegavajući odgovoriti na druga već tko zna koliko puta postavljena pitanja i dobivene odgovore. No dijete je bilo uporno i teško se mirilo s tim da i tata ne ide s njim.
„To nije feeer! Mogao je i njemu ko i tebi šef dati godišnji odmor pa da idemo zajedno, ko što smo i prije išli na more“, zaključio je naviknut na to da na obiteljskim putovanjima sudjeluju svi njeni članovi.
„Zlato, ovaj put tata nije mogao dobiti godišnji jer još nije ljeto, a ono će nam stići odmah iza proljeća. I dok zeko kaže hop, tata će biti s nama“, rekla sam pokušavajući i sama poskočiti poput zeke na što se dijete nasmijalo i odskakutalo u dvorište kao stvoreno za proljetnu zečju igru.
A kako sam toga jutra već nekoliko puta provjerila red koji ostavljam iza sebe, kao i djecu koja su već bila u dvorištu, te sve što smo ponijeli sa sobom, učinila sam i ono što bi trebalo biti najbolnije. Zaključala sam ulazna vrata naše kuće! Naše nove katnice, izgrađene na obiteljskoj grudi i po modi ondašnjeg graditeljstva. Novcem radničkih plaća, te umijećem, znojem i žuljevima najbližih. S ljubavlju i odricanjem.
No bilo je to, čini mi se, lakše nego izaći iz dvorišta gdje su nas trebale ispratiti, jutarnjom rosom okupane, naše prve proljetnice: nsrcisi, jaglaci, tulipani i drugo travanjskom toplinom još ne probuđeno bilje koje je tu raslo i živjelo samo za nas. U bisernoj rosi, koja je iskrila na ranojutarnjem suncu, vidjela sam suze koje iz moga oka nisu mogle poteći, jer želja da smjestim djecu na sigurno bila je jača od svega. A ljubila sam ga silnim žarom i cijelim bićem, baš kao što ga ljubim i danas dok nosim uspomenu na njega. Uspomenu koja će živjeti koliko i ja budem živjela. I uistinu, i danas ga imam, i danas ga ćutim. I danas osluškujem jutarnju tišinu neba iznad njega, tišinu cijelog vrta, bijele staze. Samo tek po neka kaplja rose šušne padajući kao biser na zelenu travu…
„Mamaaa, evo autobusa! Hajde, mamaaa!“, dječje dozivanje i buka motora prekinuli su moje promatranje suza što ih je za rastanak isplakao naš cvjetni vrt, ali i razmišljanje o mogućem povratku u njegov mirisni zagrljaj, iako je nešto u meni govorilo – nikada više, nikada!
Ušli smo u autobus koji je unatoč tomu što je ličio na grdosiju bio premalen za primiti sve koji su tog jutra željeli i trebali ući u njega. A bio je zadnji koji je iz Sanskog Mosta toga 15. travnja 1992., ali i sljedećih osam mjeseci krenuo u smjeru zapada. Zadnja slamka spasa, koja je trebala, putem tjeskobe, neizvjesnosti, strepnje, rastanka i boli, odvesti djecu na sigurno!!! S nešto sitnoga u maminu novčaniku, bez pasoša i bez očeva poljupca i mahanja ruku za sretan put.
Slamka, koja je staračkim i umornim koracima prešla šamački most samo sat-dva prije nego što će isti, u noći s 15. na 16. travnja zauvijek otići u povijest.
Zdenka Mlinar
