Pokušavam na tamburi svirat,
Ali žice nedaju se dirat,
Zar u drvu ofarbanom, tamnom,
Može nešto suosjećat samnom???
Zar i ona može ćutit tugu,
Otkazat poslušnost svome drugu,
A tolike noći samnom bila,
Svojom notom mene veselila.
Kako drvo može vjerno biti,
Kako žica može žalost kriti,
Imal’ dušu ta tambura stara
I dal’ s’mojom dušom razgovara.
Al’ već sutra sve će biti bolje,
Tambura će biti dobre volje,
Opet ćemo bećarit nas dvoje,
A vr’jeme će učiniti svoje.
Zvonko KAURINOVIĆ
