“Na otoku MIRAKUL” druga je samostalna zbirka pjesama Zdenke Mlinar, koju objavljuje 2007. godine u nakladi Udruge umjetnik”Spark” Velika Gorica, čija je članica od njenog osnutka (2000.).
Više o knjizi u recenzijama prof. Đurđe Parać i Ivice Smoleca.
Na krilima ljeta
ili
Ushićenje duše
More, sunce, ljeto, lavanda, masline, smilje, krš, kamen, otok, kao vječna inspiracija i onih prošlih i onih budućih pjesničkih pokušaja koji streme dotaknuti ono iskonsko u stvaranju; ono iskonsko uvijek je poticaj na stvaranje, poticaj je na ovjekovječenje uzvišenih trenutaka ushićenja pred nedokučivom ljepotom prirode. Nije nikakovo čudo da su upravo ti uzvišeni trenuci, u pokušaju stapanja s njenim okruženjem, potaknuli Zdenku Mlinar da cijelu knjigu pjesama “Mirakul” posveti isključivo otoku Pagu sa svim njegovim ljepotama nad kojima i pjesnički duh posustaje u traganju za izrazom neizrecivog…
…Nije Zdenka jedina koja je ustuknula pred ljepotama Iskona. Mnogima se to događa. Ali Zdenka je zasigurno jedna od rijetkih koji pokušavaju stopiti se, pa makar samo na trenutak, s onim vječnim i neprolaznim. Stopiti se u Jedno. U ono Jedno što kao ljubav caruje nad ovim svijetom. Njezine pjesme su pune ljubavi i poštovanja prema tome i takvome svijetu.
Tko se ne pita, tko se ne čudi, taj i ne zna da živi, kaže mudrosna. Zdenka Mlinar je od onih životnih tragalaca koji udišu punim plućima upravo ovaj i ovakav, u svojoj prolaznosti kao i u svojoj vječnosti, čudesan svijet…
Đura Parać, prof.
Pjesme u čast otoku
…Zdenka je strastvena žena, posvećena svojim ljubavima; čovjeku s kojim je sjedinjena i obitelji. To je jasno svima koji ju poznaju ili su čitali njenu zbirku “Vijenac od srebra”. U ovoj zbirci otkrivamo i ljubav prema prirodi, neodoljivoj čak i kad je gruba i kad nas plaši. Autorica i u bijesu oluje nalazi pjesmu, zanos i milinu…
…A kad nevera prođe, kad bonaca opet pozlati dušu, iz dubine, nježno, bez i najmanjeg uzburkivanja površine, izranja plavi dupin s maslinovom grančicom u nasmiješenim ustima. Pjesme iz zbirke vrve epitetima, metaforama, personifikacijama i drugim figurama koje povećavaju vrijednost izričaja i radost čitanja.
Naročito su me se dojmile njene kratke pjesme, na tragu haikua. Četrdesetak kristalnih minijatura, esencija, koje su se, vjerojatno, skupljale u srcu i u glavi, rojile se tamo i čekale da im se otvori košnica – poglavlje “U mome dvoru”. Kad izađe iz kuće, pogledat će Zdenka ima li koga u blizini s kim će malo ogovarati? Ma ne, zastat će na pragu, obuhvatiti pogledom horizont, udahnuti duboko i pogled pun sreće usmjeriti na svoj ružmarin koji ju mirisom pozdravlja.
Iznenada i nečujno
dotaknu me mirisi opojni;
vjetrić razigran ljubi moj ružmarin.
Prići će dragom grmu kao životnom drugu i vidjeti na njemu jedan plavi cvijet. Možda je procvao baš zbog njene ljubavi prema njemu!…
Ivica Smolec