Kako već deset godina pišem poeziju, koja mi upotpunjuje radost življenja i pomaže nositi se s nedaćama i radostima koje čine život, tako sam sa silnim užitkom svoje pjesme i poklanjala ljudima do kojih mi je stalo i koje volim. No, među prvima je, a drugačije nije ni moglo biti, bio moj djed Blaž, koji je ponosan i njima očaran i sâm počeo smišljati stihove. I išlo mu je. Smišljao ih je, slagao i pamtio, te čekao (nerijetko i mjesecima) da ih netko zabilježi!
Neizmjerno sretna što sam ga potaknula na to da iz dubine svojih sjećanja izvlači životne tuge i radosti, i to krajem devetog i početkom desetog desetljeća života, to sam imala i jaku želju te njegove i te kako razborite stihove i zabilježiti. Pospremiti na sigurno, te sačuvati kao trajnu uspomenu na Djeda, ali i ostaviti svojoj djeci i ostalim mnogobrojnim Djedovim potomcima, taj pisani trag, kao obiteljsku baštinu.
Stavivši taj zadatak pred sebe, nije mi preostalo ništa drugo već prihvatiti se posla i raditi. Raditi s nedostatkom znanja i hrabrosti, ali i bez Djedova društva i njegovih dragocijenih odgovora na pitanja koja sam mu tijekom rada željela postaviti. Naime, ispred mene su bili rukopisi, nerijetko, napisani u nekoj žurbi i s nedostatkom činjenica koje sam mogla saznati samo od Djeda, a dijelila nas je udaljenost od četiri grada. Što se pak tiče telefonske veze, na koju ste, pretpostavljam, već pomislili, složit ćete se, nije ni za usporedbu s razgovorom licem u lice. A bilo je tu i moje neiskustvo s ovom vrstom posla (uređivanje, predgovor i dr.), kao i nedostatak hrabrosti, koju sam, ne znam ni kako, uspjela izvući iz sebe.
No da bih uopće nešto napravila i da ne bih komplicirala, odlučila sam prestati žaliti nad okolnostima i svojim umijećem, te nešto i učiniti. A kako već, evo, imam uvodni dio teksta, nastavit ću, na pomalo neuobičajen način, s kraćim Djedovim životopisom:
Blaž Božić, rođen početkom 20. stoljeća, star 90 godina, rodio se, živio i živi u zemljama nepravde, ratova, pohlepe…! U zemljama s ljudima grešnim, pa je tako i sâm grešnikom postao… i ostao. Grešnikom i bićem malim, malim k’o mravak što je, Božjim stvorom koji na zemlji u prolazu je samo. A kako stvari stoje, prije nego stigne u Kraljevstvo Njegovo, takav i takve iste zemlje i ljude će i napustiti.
Rođen zdrava i «simetrična» tijela – s dvije noge i dvije ruke, dva oka i dva uha, ali u zemljama i s ljudima, gore već spomenutih osobina, u kojima i s kojima je živio nije imao sreću takav i ostati! Tako će mu, već u trećoj deceniji života, tijelu biti pridodano nekoliko gelera, a oduzeti desna ruka i dio bedrene kosti. Nakon čega će mu pak biti pridodana oznaka državnog neprijatelja, a oduzeta mogućnost ravnopravnog suživota. Pa će mu potom, na ljutu muku, pridodati zasluge za stvaranje domovine, a oduzeti ljudsko dostojanstvo i pravo na dom.
No sve bi to nazivao Božjom kušnjom i križem svoga života. I nije odustajao, niti spuštao glavu! Prihvativši hrabro svoj križ, osakaćena tijela ali ne i duha, te čvrste vjere (jer vedrinu duha i čvrstoću vjere nikome i nikada nije dao niti prodao) ponosno je gazio, kako po livadama i putevima cvjetnim, tako i po trnovitim, dračnim. Gazio, po stazi i liniji života svojeg.
I zamislite! Osakaćenom i siromašnom, ponižavanom i gladnom, bosom i golom, život mu je bio ispunjen ljubavlju, zadovoljstvom, pjesmom; mirom u srcu, srećom u duši. I dok su geleri desetljećima šetali njegovim tijelom, on je ostavljao dojam najzdravijeg i najsretnijeg čovjeka na svijetu.
Ali i danas, u svojoj 91. godini. Pa tako, s tijelom od preostale, istrošene i naborane kože koja visi na dotrajalim kostima, on pjeva i smišlja stihove. Recitira i dariva. Pjesmom dozvati hoće, vječnu studen, koja samo što nije došla!
(Kraj životopisa)
Stoga, pjesmi i životnoj radosti u čast, te u slavu i zahvalnost Bogu i Njegovoj milosti koje djed Blaž u svojim pjesmama uzdiže na najvišu razinu, dolazim i do zaključka da bih ovoj Prvoj Djedovoj zbirci pjesama mogla dati i simboličan naslov – «Bože, Tebi hvala». A u zbirci je svoje mjesto našlo dvadeset i pet (25) Djedovih pjesama, nastalih, kako već i spomenuh, krajem devetog i početkom desetog desetljeća njegova života. No, tu su i moje dvije pjesme, koje su, u neku ruku, i začetnice ove zbirke. A sadržaj svih pjesama ocrtava živu sliku njega samog, njegovih misli, patnji, želja i shvaćanja, pa tako zbirka s pravom može nositi i karakter autobiografskog djela. Djela u kojem su sjedinjena dva vremena – vrijeme novonastale zbilje i vrijeme mladosti i djetinjstva, koje je i izvor rijeke života.
Pjesme sam podijelila na četiri ciklusa:
1. «Devedeset mi je godina, tek» ciklus je koji govori o lakoći s kojom Djed nosi svoje godine, te o zahvalnosti Bogu za darivani život i umijeće praštanja. O bogatstvu ljubavi kojom je osvjetljavao tamnim tonovima obojane stranice života, ali i o životnoj zrelosti i mudrosti. Čitanjem pjesama dolazi se do spoznaje da je Djed umjesto čežnje za nedostižnim tragao samo za toplinom, bliskosti i duševnim mirom, a njih je pronalazio u obitelji stvorenoj s voljenom ženom i u Majci Zemlji, onoj koja sve daje i sve uzima. Opis je to ružnih i lijepih trenutaka života kojima je želio produžiti trajanje, te zamišljati i radovati se susretu s Bogom i rajskom pjesmom – susretu s vječnosti.
2. U ciklusu «Ptičji pjev» Djed svoj život uspoređuje sa životom ptica, tih rajskih i bezgriješnih bića, najsiromašnijih i najradosnijih bića na svijetu. Bića, čiji život je pjesma. On čak i svoju djecu (nazivajući ih imenima ptica: prepelice, golubovi, djetlići) uspoređuje s ptićima. A pjesme su u ovom ciklusu obojene i dozom humora, kojim Djed na šaljiv način opisuje obiteljsko okružje, što je pak i u stvarnosti bogatstvo njegove svakodnevice.
3. U trećem ciklusu, «Ne daj Bože», Djed dotiče i područje politike te se vraća u vremenâ ratova, iskazujući tako nezadovoljstvo sadašnjim stanjem u voljenoj mu državi, ali i bojazan za njenu budućnost i budućnost svojih potomaka. S punim pravom, mislim.
4. Četvrtim ciklusom, «Djedu s ljubavlju», odlučila sam zbirku dopuniti sa svoje dvije pjesme: «Moj djed» i «Pismo djedu», koje sam s neizmjerno mnogo ljubavi napisala i darivala Djedu. A one su mi i na poseban način drage, tim više što je pjesma «Moj djed» i druga pjesma po redu koju sam napisala. Znači, moj drugi poetski korak, moja početnica.
No, svakako želim reći i to da su ljubav i ponos glavni i jedini krivci za nastanak ove zbirke, jer oni su me poticali, nosili i bodrili. Bili nitî vodilje, što je, očito, Djedovih gena dio.
Zahvalnost je ovo Djedu za njegovu ljudskost, razboritost i dugovječnost, koje mu je život poklonio, te zahvalnost Bogu što mi je dao priliku upoznati ga i doživjeti. Za razliku od drugog djeda (očevog oca), kojeg, kad sam se rodila, među živima više nije bilo.
I za kraj, ovu bih zbirku pjesama rado ponudila i kao dar svima onima kojima pisana riječ nešto znači, svima koji vole i koji su voljeni, ali i onima koji nisu imali sreću osjetiti radost života i bogatstvo ljubavi; njenu toplinu – toplinu obitelji.
Zdenka (Tomić) MLINAR
A. D. 2006.
