Na ponos on je nama svima,
a velik broj djed nas ima.
U tom velikom nizu on je prvi,
neka nam još dugo djed živi!
U obitelji je našoj najstariji,
životnim iskustvom najbogatiji,
hrabro i dostojanstveno život živi,
moj djed, čovjek u obitelji prvi.
Uspravno svoje tijelo drži on,
djed moj, veliki gospon.
Čini mi se, godine mu nisu teške,
jer on dugo može hodati pješke.
K’o stari hrast uspravno stoji,
nikakvog vjetra i oluje se ne boji,
život ga nije mazio,
ali on je gazio i gazio!
Živio je životom punim ljubavi,
ukras bio onoj i onoj, pa ovoj državi.
Moju baku do neba je volio,
s njom veliku obitelj stvorio.
Desetero su djece izrodili,
putevima dobra ih vodili,
s njima se borili za opstanak,
što ne bi zadatak lak.
I ratove je djed moj ratovao,
po Hrvatskoj vojevao –
mlad invalidom postao,
bez desnice i zahvalnice ostao!
Bez ruke svoje, k’o drvo bez grane,
napušten od svih liječio je rane.
Hrabro se s tjelesnom manom nosio,
a što je Hrvat ponosio.
Vladajući klan, kad je komunizmu bio odan,
moj djed je bio častan domobran.
Ponosim se danas time ja,
želeći da sam mu što sličnija.
Da, velik je i važan djed moj,
zato blago meni i majci mojoj.
Pravi djed i otac bio nam je on,
djed moj, veliki gospon.
Oko sto članova obitelji i godina on ima,
a da je to bogatstvo jasno je svima,
imenâ i prezimenâ zna svima,
blago nizu što ga ima.
Znaju moja djeca tko je moj djed,
jer njima je on Veliki pradjed.
Upoznali se jesu s njim,
pradjedom svojim posljednjim.
Veledjeca: –pradjedjek’oizbajke
i sretna su što je to djed njihove majke,
a ponosni su i oni na njega,
svog jedinog i posljednjeg pradjeda.
Za sve ti hvala, djede Veliki moj,
a za pogreške oprosti unuci svojoj.
Živjet ćeš mi u mislima vječno ti,
djede moj, najveći i jedini!
Napisah pjesmu djedu svom,
a ne nazvah ga imenom!
S tim ću pjesmu završit’ i za kraj će bit’
ta posebna draž –
Moj djed se zove Božić Blaž!
Zdenka (Tomić) Mlinar
A. D. 1996.
