Poljak – jesen 2004.
Plovili smo bjelinama njenim
mladalačkom lakoćom i mekoćom,
a ona nas je majčinski nosila,
sreću za nas prosila.
To cesta je naše mladosti,
naše iskrene radosti;
cesta naših najljepših snova
i ljubavnih mostova.
Ali, već dosta godina ima
kako vidjeli našu cestu nismo,
njena bjelina drugima pripada,
drugima je radost i nada.
To cesta je našeg rođenja,
i naših prvih uzbuđenja;
cesta naših prvih poljubaca,
i onih, majki naših i otaca.
Iako je drugi svojom sada zovu,
u našim srcima uvijek će biti.
Njenom bjelinom ćemo sjati
i ponosno našom zvati!
Cestu Sasine i Poljaka,
nekad punu pjesme, mladosti i đaka –
koji diljem svijeta noćima je sanjaju
i komadiće nekadašnje sreće u cjelinu spajaju.
Zdenka(Tomić) Mlinar
Iz zbirke pjesama „Vijenac od srebra“
