Kad govorimo o franjevcima sjeverozapadne Bosne, mislimo na redovnike sv. Franje, koji su rođeni, uglavnom živjeli i radili na prostoru današnjeg distrikta Franjevačkog samostana u Petrićevcu. Spomenuti prostor se stere po banjalučkom, gradiškom, sanskom i bihaćkom okrugu. To je veliko prostranstvo, koje još od turskog vremena udomljuje trovrsnu šarolikost, koja predstavlja multireligioznu sredinu. U takvom ambijentu, na širokom prostoru od Prnjavora do Bihaća rađali su se, živjeli i radili ljudi, koji su predvodili katoličke zajednice vjernika. Oni su u turskom periodu bili jedini predstavnici katoličkog klera a u novije vrijeme rade zajedno s dijecezanskim svećenstvom i pripadnicima drugih redovničkih zajednica.
Ovdje predstavljamo pojedine franjevce, koliko nam to povijesni izvori dopuštaju. Naime, franjevci su na ovim prostorima nazočni u predturskom periodu. Međutim, o njima /osim dvojice/, koji su ponikli na području sjeverozapadne Bosne nemamo povijesnih podataka. Isto tako, nisu nam dostupne spoznaje o franjevcima, koji su u prvom dijelu turske vladavine bili sinovi rodne grude ovoga dijela Bosne. Tek u 17. stoljeću nalazimo spomen na nekoliko domaćih franjevaca a o preostalima – kojih je kudikamo veći broj – ne znamo ništa određeno. O franjevcima 18. stoljeća znamo nešto više a o onima iz 19. stoljeća imamo dovoljno spoznaja, na temelju kojih o svakom pojedinom možemo dati osnovne biografske podatke. Najsustavnije možemo predstaviti franjevce 20. stoljeća, jer su nam vremenski najbliži.
Imajući ovo u vidu, posve je razumljivo da u ovom prikazu donosimo spomen na franjevce sjeverozapadne Bosne uglavnom s kraja 18., te tijekom 19. i 20. stoljeća. O onim iz 17. i većim dijelom 18. stoljeća govorimo samo fragmentarno, tek toliko, da im sačuvamo spomen. Oskudni izvori nam ne dopuštaju reći nešto više.
Ovaj kraj i njegovi franjevci u velikom vremenskom razdoblju turskog perioda bio je vezan uz Franjevački samostan u Fojnici, koji ih je vezao svojom organizacijom na nivou kustodije. Tako vezani uz centralnu Bosnu, franjevci sjeverozapada nosili su karakteristike bosanskog ujaka. Premda su te odlike i osobnosti vidno zastupljene na likovima ovih franjevaca, ipak se na njima zapažaju posebnosti, koje se ističu u skladu s podnebljem ovog dijela Bosne.
Osim općih obilježja, ovi franjevci su živjeli u različitim periodima, pa ćemo među njima naći prekaljenog ujaka iz turskog doba, koji je “nosio glavu u torbi”; onog iz austrijskog perioda, koji je tek osjetio slast slobode, pa počinje živjeti i raditi u normalnim uvjetima; franjevca između dva svjetska rata, koji u punom zamahu sustavno radi u pastvi i svom samostanu; onog iz perioda Drugog svjetskog rata i poratnih godina, koji je na sebi iskusio sav bijes i netolerantnost borbenog ateizma. Tu ćemo naći crkvenog dostojanstvenika, profesora, doktora, pučkog tribuna, gvardijana, župnika, kapelana i časnog brata. Naći ćemo franjevce s priznanjima svjetovne vlasti, ponizne i anonimne redovnike u samostanu ili negdje na župi, te mučenike, koji su život položili na oltar Reda, Crkve i naroda, ravnajući se prema svom vjerskom uvjerenju, oblikovanom u franjevačkoj zajednici.
Na koncu proizađe da je svaki franjevac ovog dijela Bosne zasebna storija življenog franjevaštva, često puta i u nemogućim uvjetima. Storija franjevaštva u njegovoj misijskoj dimenziji, jer je u pitanju rad misionara u misijskoj Bosni.
O mnogim iz te cjelokupne plejade nemamo spomena. Također, nemamo mogućnosti o pojedincima dati iscrpne biografske podatke, jer o njima imamo samo spomen, s jednim ili nekoliko detalja iz života. No, i to je dovoljno, da ih zabilježimo i ne dozvolimo da ostanu zastrti velom zaborava.
Predgovor iz knjige Franjevci sjeverozapadne Bosne fra Jurice Šalića.
