Toliko sanjana i tražena, toliko željena! Sada je ispred mene. Nakon 48 godina! Gledam ju i odmjeravam djetinje znatiželjno, čeznutljivo. Ali, ispred mene je strankinja. Ne prepoznajem ništa na njoj. Zbunjena sam, srce treperi, osjećam krivnju zbog uključivanja cijelog niza ljudi u potragu za njom. Pomišljam kako mi to nije trebalo, i da je o nekim stvarima bolje sanjati do kraja života nego pri susretu s njima doživjeti iznenađenje, bez obzira kojeg predznaka. A mnogi će pak reći i to da kada nešto nismo imali onda kada nam je najviše trebalo, ne treba nam ni kada naučimo živjeti bez toga. Tim više, što je čovjek po prirodi prilagodljiv, i kad mora, može se nositi sa svime što mu život donese. S imanjem i neimanjem, s radosti i tugom, srećom i nesrećom, sastancima i rastancima. Pogotovo na ovim prostorima, na kojima svaka generacija doživi ponavljanje povijesti. Ratove, preseljenja, neimaštinu, nepovratne gubitke, ali nikada i radost zadovoljene pravde, za koju pak kažu kako je spora, ali ipak dostižna. Možda, no za mnoge tek u smrti koja baš nikoga na ovom svijetu nije zaobišla…
Ali, ne! Ne želim, bar u ovom posebnom trenutku, razmišljati o tome. Odvraća mi pozornost od bitnoga. Od moje školske fotografije koja je, evo, tu ispred mene! Moram se potruditi i prepoznati bar neko od četrdeset tri mala i jednog velikog lica na njoj. Moram pronaći svoj lik! Najzad, to je i bio razlog zbog kojeg sam željela imati bar jednu fotografiju iz nižih školskih razreda. Iz onog dijela djetinjstva kada počinjemo biti svjesni svojeg postojanja i svega što se oko nas događa. Fotografija je, kako je uz nju pisalo, nastala u drugom razredu osnovne škole, kada sam mogla imati sedam i pol godina. Nikako više, jer u školu sam krenula s nepunih šest. A kako sam prije ove fotografije na kojoj se trebam „pronaći“, imala još samo jednu iz djetinjstva, na kojoj sam imala tri i pol godine, znala sam da „pri prepoznavanju“ trebam obratiti pozornost na sićušnu i krhku plavokosu djevojčicu. I doista, koliko god puta pogledom prelazim s lijeve na desnu stranu fotografije i zadržavam se na prvom i drugom redu u kojima ispred dječaka stoje i čuče djevojčice, baš jedna takva, sićušna i plava, je u desnom kutu.
„Ma, jesam li ovo ja!?“, pitam svoju kćer i supruga. „Sigurno jesam, ne znam koja od ovih drugih bi mogla biti. Da, to sam ja“, pokazujem opet na istu djevojčicu i pitam svoje što oni misle. „A što to imam na sebi? Vidi ove bluzice! Nje se uopće ne sjećam, pa ove bijele čarapice…!“, nizala sam svoje upite i čuđenja. „A tko je ovo, i tko bi mogla biti ova curica u sredini, ili ova crna pored nje što je najljepše obučena…? A ovi dečki? Stvarno se nikoga ne sjećam!“ I tako tko zna koliko puta. Čudim se, pitam, prelazim pogledom preko svih lica i opet se vraćam na ono koje bi moglo biti moje. Pronalazimo i fotografiju na kojoj imam tri i pol godine i počinjemo s uspoređivanjem detalja. Želim biti sigurna. Na kraju ipak zaključujemo da sličnost postoji i da bi djevojčica s plavom i tankom kosom podignutom od čela prema zatiljku i vjerojatno otraga vezanom u rep mogla biti ja. I čelo joj je visoko kakvo sam oduvijek imala, a obučena je u jednobojnu suknjicu i šarenu bluzicu kratkih rukava, na nogama su bijele soknice i bijele tenisice, možda espadrilice, ili tko zna. Jedino u što sam sigurna je to da nisu nikakve cipele jer sam prve i to bijele dobila po završetku V. razreda. Ali ne za školu, već zbog odlaska na malo duže putovanje.
„O, Bože! A gdje je Marija? Ni nju ne mogu prepoznati. Pa koja je od njih Ankica, Marica, Jela, Anica, Vida…? Pa Josip, Mato, Juro, Mirko, Marko, Mile…?“, pitala sam se i dalje promatrajući fotografiju. Nikoga, ali baš nikoga ne mogu prepoznati. Ni učitelja! Visokog, lijepo obučenog i zgodnog mladog čovjeka kao da nikada nisam vidjela, niti riječ iz njegovih usta čula. Ni mjesto fotografiranja ne prepoznajem. Najvjerojatnije zbog toga što je u fotoobjektiv moralo stati puno dječjih glavica pa nije bilo mogućnosti za širu sliku. A školu u Sasini i njeno dvorište sam jako dobro poznavala: dvije velike učionice s čijih prozora smo gledali na cestu naših dolazaka i odlazaka, i jedna mala s pogledom na dvorište, a zvali smo je i peti razred jer su generacije prije nas u toj školi mogle završiti i petu godinu školovanja; pa veliki hol u kojem su se održavale priredbe, a prije ulaznih vrata je bio prostrani trijem s kojeg su široke stepenice vodile u veliko dvorište. Uz školske prostorije je bio i stan za učitelje u koji sam, kao uzorna učenica, katkad mogla i zaviriti. Na dijelu dvorišta najbližem rijeci bila je i manja zgrada u kojoj se jedno vrijeme mogao dobiti i topli obrok. No tu sreću imale su generacije prije nas. Sjećam se toga jer moja je starija sestra imala zelenu, a brat plavu zdjelicu koje su svaki dan nosili sa sobom. Bilo je tu i igralište s pumpom za vodu, pa tamo iza ograde, uz stambeni dio, učiteljski vrt i nekoliko voćki. Gdje je bio wc i kako je to funkcioniralo, uistinu nemam pojma. Da, bilo je to neko drugačije vrijeme. Puno toga mi je iz te dječje perspektive izgledalo veliko: hol, učionice, trijem, dvorište… Danas znam da nije tako. Jer kad smo mali sve oko nas je veliko. Sjećam se kada sam kao trogodišnjakinja s majkom, ocem, sestrom i dva brata uselila u novu trosobnu kuću kako mi je tada bila ogromna, a s vremenom je ipak proširivana; te za kupaonicu i verandu, te za ljetnu kuhinju i cijeli niz drugih dvorišnih objekata. A tek tadašnje kuće s podrumima ili visokim temeljima! One su mi izgledale kao zgrade u kojima caruje raskoš.
I da, moja fotografija! I sva ta dječja lica na njoj. Cure i dečki, svi uredno ošišani i počešljani, a za tu prigodu i lijepo odjeveni. A nad njima veo nevinosti, dječje naivnosti, radoznalosti i razigranosti. Svatko sa svojom osobnošću, čežnjama, željama i snovima. Bilo je, a kako i ne bi kada je i danas tako, i sitih i gladnih, i golih i bosih, i željenih i neželjenih, i manje ili više sramežljivih. Ali i onih koji su u školu dolazili iz toplih i ljubavlju ispunjenih domova kao, primjerice, moja Marija B., i onih koji bi se kući vraćali u domove koji vonjaju po vlazi i alkoholu, a majke bi ih ispraćale i dočekivale skrivajući suze i nadajući se boljem sutra. Ili pak misleći kako tako mora biti, ali i ne znajući za bolje. Kako god, no svi smo zasigurno imali i svoga anđela čuvara, jer se ne sjećam da smo u razredu imali nekoga ozbiljnije bolesnog, ili da je netko bio toliko ozlijeđen da bi smo zbog njega plakali ili da je morao prekinuti školovanje. Jedino zbog čega smo plakali, a čini mi se ja ponajviše i to danima, bilo je kada nas je za samo nekoliko mjeseci u prvom razredu napustila učiteljica. Mislim da joj je bilo ime Margareta, Margita ili tome slično, te da je stanovala u blizini naše Crkve u Sanskom Mostu i da nas je, kako smo čuli, napustila zbog udaje. A bio je tu, srećom kratko i mislim u III. razredu, i učitelj koji nas je zbog prljavih nokata šibom udarao baš po njima…nije mi žao što mu ne znam ime.
I evo, koliko god ih potiskujem, emocije su učinile svoje. Grudi se stežu, knedla je u grlu, a suze padaju niz lice. Vjerojatno tako mora biti bar na kraju priče, kada već nije na početku – pri susretu s fotografijom koju sam željela skoro pet desetljeća. A bit će kako ne mogu ni prepoznati samu sebe, jer to svoje mjesto na njoj i mjesta drugih učenika u vrijeme nastanka nisam pospremila u svoju memoriju, koju bih tijekom godina, da sam ju imala, mogla i obnoviti. Za razliku od onih koji su imali svaku koja bi nastala na kraju školske godine, ja nisam imala novaca ni za jednu, baš kao ni za Veselu svesku, tada jedini školski list za djecu nižih razreda. Možda me u školi i bilo sram zbog toga pa sam to zaboravila, ali kako vrijeme prolazi tako se i mi nekako, mimo vlastitog htijenja i koliko se god borili protiv toga, vraćamo u te dane i žalimo, iako djetinje nedužni, zbog nekih stvari.
Možda sam upravo zahvaljujući tom nedostatku iz svojeg djetinjstva, fotografije nastale u zrelijoj životnoj dobi i u obiteljskoj idili koju ljubim cijelim bićem, prve stavila u putnu torbu kada ono, u proljeće devedeset i druge, krenuh u bijeli svijet spašavati živote svoje dječice. Baš kao što sam i sada, zahvaljujući velikodušnosti Snježane Blažun, Ivanke Tomić i Marije Marušić, koje su mi pomogle doći do ove fotografije, pronašla snagu i nadahnuće za napisati ovu priču, vrijednu suze radosti, sjete i traganja.
Zdenka (Tomić) Mlinar
Veljača, 2013.
