2000. godine
0, djete rođeno u ratu,
rođeno bez sunca i radosti,
koje svijet već gledaš preplašenim očima
plačući lutaš u mračnom djetinjstvu
koje je pokrito mračnim i
mrtvačkim sjenama.
0, djete rođeno u ratu!
U svojim snovima
ne sanjaš šarene lutke i barbike
jer su kroz tvoje noći i snove
grmjeli topovi i mitraljezi,
a čuvala majka sa zaplakanim očima.
Ko prosjak sjediš na kućnom pragu
čekajući da otac se vrati
i da donese šarenu loptu što obeća.
I dok plačući, rukama lice skrivaš
i pogledaš niz put:
Eto tate! Vrisnu! Ali ne!
To, to je baka koja je tatu i striku
tražiti išla, ali ni tata ni striko
ne dođoše, ni lopte šarene ne donesoše.
0, djeco u ratu odrasla
i vječnom strahu koji se u očima vidi,
ni djetinjstvo svoje ne upoznaste,
ni igračkama se svojim ne igraste.
Mjesto slikovnica punih šarenih i veselih slika
granate i metci oko vaši ušiju igraše.
I cijeli život u vama će ostati tuga
jer ni oca ni rodbinu ne upoznaste pravo,
ni igračke, ni slova prava,
ni djetinjstvo svoje, ni ljubav roditeljsku
jer u očima vašim vječno će tuga ostati.
0, djete! O, djeco u ratu rođena!
Vladimir BUHA
