Zadnji tjedan pred Uskrs naziva se i Tjedan muke, Sveti tjedan ili Veliki tjedan, a označava spomen na posljednje Kristove dane. Započinje blagdanom Cvjetnice, a završava Uskrsom.
Na Cvjetnicu, svećenici skidaju ljubičastu i oblače crvenu odjeću, a u crkvama se umjesto redovitog čitanja evanđelja, čita ili pjeva Muka (po Mateju, Marku ili Luki).
U župama Sanski Most i Sasina na Cvjetnicu, kojom se slavi Isusov trijumfalni ulazak u Jeruzalem u dane prije patnje, u crkvu su se oduvijek nosile grane jele ukrašene proljetnim cvijećem. Zato je bila rijetka kuća i na selu i u gradu bez tog stabla crnogorice. Djeca jutrom ili dan prije beru cvijeće za umivanje, ali i za male kitice (buketiće) koje koncem vežu na grančice veće grane jele koju, samo za tu prigodu, stariji odaberu i odrežu s velikog stabla. Uz cvijeće granu su krasile i grančice cica-mace koje također cvjetaju u rano proljeće. A svaka bi, tako ukrašena grana, na Cvjetnu nedjelju, na putu od kuće do crkve i natrag, izgledala poput proljetne čarolije. Razlog zbog kojeg se uzimaju baš grane te vrste drveta, a ne neke druge, od stotina kojima obiluju šume sanskog kraja, vjerojatno leži u specifičnom izgledu jelinih grana i grančica, koje asociraju na križiće.
Dakako, modernizacijom svega i svačega, ali i poboljšanjem cestovne povezanosti kontinenta i mediterana, osamdesetih i devedesetih godina i sanski puk je počeo posvećivati maslinove grančice na Cvjetnicu.
Djeci je bila i ostala velika radost brati prekrasno, nježno i mirisno proljetno cvijeće, stavljati ga u lavor i njime se umivati u nadi kako će nakon toga imati lijepo lice, što se posebno odnosilo na djevojke. Kad je u pitanju lavor (posuda koju danas mijenja umivaonik) valja reći kako djeca, ratnih i gladnih godina sredinom prošlog stoljeća, toga nisu imala. Vjerojatno su to bile neke drvene posude. U nekim selima, kad bi majka umivala cvijećem malo dijete govorila bi: bilo m’ d’jete lijepo k’o ovo cv’jeće, a odrasle bi djevojke same sebi govorile: dam’ je bit’ lijepa k’o ovo cv’jeće, nakon čega bi izmolili Oče naš, Zdravo Mariju i Slava ocu. Tim obredom i molitvom zasigurno se odavala i odaje počast vodi i cvijeću, mladosti i proljeću. Novom životu! Nemjerljiva je radost i roditeljima gledati djecu dok nježnim ručicama od još nježnijeg cvijeća rade šarene i mirisne aranžmaniće za Crkveni obred posvećenja. Svo to šarenilo i ljepota oglêda se u očima i na licima prisutnih na misnom slavlju, ali i tijekom cijelog dana Nedjelje Cvjetnice. Po povratku kući, netko od starijih posvećenu granu obično zatakne (stavi) na križ ili sliku nekog sveca na zidu, za drvenu gredu tavana, verande, ganjka ili ambara.
Kod Hrvata župa Sanskog Mosta i Sasine bilo je i ostalo jako važno u kući imati blagoslovljenu granu jele ili masline, jer su im tijekom godine potrebne u raznim prigodama: pri blagoslovu vrtova, njiva i šuma, pri božićnom blagoslovu kuća, pri škropljenju umrlih, pri obredu paljenja posvećene grančice i molitve za nevremena (tuče i grmljavine)…
Od Cvjetnice do Uskrsa u kućama, dvorištima i na njivama vladali bi neuobičajeni mir i tišina, a posebno na Veliki petak.
Zdenka Tomić Mlinar
