Bilo je proljeće, a putovanje koje bi u normalnim uvjetima trajalo par sati produžilo se na cijeli dan. Kad su Mila i djeca stigli na Glavni kolodvor, zagrebačka su djeca već spavala dubokim snom. Odredište im je bila Krajiška ulica, a zbog prtljage i noćnih sati uzeli su taxi. Nedostajao im je četvrti član obitelji, te su i djeca i Mila bili tužni zbog toga.
Zašto je tata ostao…? Mogao je i on poći s nama, kako će bez nas? Pa, zašto i kamo idemo? Pa, hoćemo li se brzo vratiti…?, nizala su se pitanja upućena Mili, sa vidno zbunjenih i zabrinutih dječjih lica, tijekom cjelodnevnog putovanja, ali i danima poslije.
Nakon razočaranja što je taksist, vožnju od samo tri tramvajske stanice, naplatio 30 DM, već pri ulasku u mali suterenski stan, uslijedio je novi šok! Nema struje, tople vode, grijanja… Dva plinska kuhala i treperenje bijelog plamena na svijeći koja uskoro i neće dogorjeti, bit će jedine dvije točke koje su nudile toplinu i ulijevale nadu. Jer ni teta, koja ih je s radošću iščekivala, nije baš izgledala kao bivša alkoholičarka.
No natrag se nije moglo, a o nekom novom naprijed, Mila nije ni znala ni smjela razmišljati. Čula je tek nijemo šaputanje – snađi se. Svjesna situacije, znala je da je uspjeh već i samo preživljavanje. Valjalo im se uklopiti, prihvatiti izazov i pronaći načine za rješavanje problema koji su se svakodnevno množili.
Za kišnih su se dana dobro oblačili i šalili na vlastiti račun, za lijepih pak puno šetali i pričali o nadolazećem ljetu. Upoznavali su sebe, okolinu, grad… A bit će i posla, kao, primjerice, odvlačenja i dovlačenja plinske boce bez nekih kolica ili auta. Jer zbog grijanja vode za kupanje i iskuhavanja veša na štednjaku, boca se brzo praznila. Tu je Mili pomagala trinaestogodišnja kći kojoj to i neće biti problem, te će, vukući 10-litarsku bocu po tramvajima, već nakon prvog stajališta oduševljeno govoriti – još samo jedna stanica!
Mila i kći spavale su na jednom kauču, a kako nije dolazilo u obzir da devetogodišnji dječak spava s tetom na drugom, njemu su od dvije fotelje improvizirali ležaj. Djeci je škola bila preko puta, što je bilo i odlučujuće za njihov dolazak u Zagreb. Uglavnom, život je cirkulirao; djeca nisu izgubila ni jedan dan škole, što je Mili bilo i najvažnije, ona je odlazila na plac, kuhala, čistila, sređivala „papire“…
Došao je i kraj školske godine. Telefonske veze su još uvijek funkcionirale, a Milini razgovori s Nikom bili su tek vapaji žene koja se boji za njegov život. Dolazi, nikome ne vjeruj, stvari iz kuće prodaj, pokloni, ključeve ostavi kod bilo koga; pa, kad ćeš krenuti?, s kim?, kako?; ne druži se sa svakim i ne pričaj svašta; čuvaj jedini život, živi za nas…, bit će najčešće riječi i rečenice koje bi tada izgovarala. No, štedjela je na svemu, pa i na telefonskim razgovorima. Od kuće je krenula sa 400 DM u novčaniku, a prilike za neku zaradu, sa statusom u kojem se našla, nije bilo. Ali, imala je nadu i uvijek joj je bila pri ruci. Ona i djeca bit će sretni već i zbog toga što do njih nisu dopirale tužne vijesti. Bar one vezane za njihovu obitelj. No nada se ne može jesti i njome se ništa ne može kupiti, i koliko god tvrdili ili mislili da novac nije važan, svakodnevica nam govori suprotno. Bez njega ne možemo biti dobri ni sebi ni drugima. A Mila je, uz sve neophodno i prijeko potrebno, morala i teti davati za vino i cigarete.
Sredinom ljeta su i telefonske veze bile prekinute, pa su izgubili i taj jedini kontakt sa “čuvarom“ njihova doma. Milina upornost za ponovnim uspostavljanjem kontakta bila je uzaludna, a od sestrične iz Beča će doznati kako su iz njihovog dijela grada svi muškarci nesrpske nacionalnosti odvedeni u logore. Ne, Mila nije plakala. Pred očima je već dugo imala sliku užasa koji je u to vrijeme mogao snaći lakomislene i naivne. Nadala se, tražila, raspitivala…
Izdrži – govorio joj je opet nijemi šapat. Nesvjesne i beskonačne šetnje Ilicom, besciljne vožnje tramvajima i napajanje očiju sjajem izlogâ, te odlasci na Gornji grad, Glavni kolodvor i Botanički vrt pružat će im utočište i utjehu, buditi usnulu nadu.
Čekajte, kud žurite? Mogu bar gledati izloge, to ništa ne košta, bit će način kojim će se uporni i razumni devetogodišnjak boriti za pravo na uživanje u čeznutljivom pogledu na igračke koje nije mogao imati, kada bi ga sestra ili mama pozivale na nastavak šenje. Upijali su i zamamne mirise iz gradskih kuhinja, te zâgledali u tuđe stanove, priželjkujući bar djelić sreće koju su imali njihovi stanari. Mila je svakim danom bila svjesnija činjenice kako su djeca u samo par mjeseci odrasla; devetogodišnjak neće tražiti ni sladoled, ni sok, ni igračku – bit će zadovoljan s onim što mu se pruži ili pak igrom Čovječe, ne ljuti se; a trinaestogodišnjakinja će se, bez spominjanja lijepe i nove garderobe ili školske torbe, radovati upisu u X. zagrebačku gimnaziju i osiguranom smještaju u đačkom domu u obližnjoj Klaićevoj ulici.
Prije nego se jesen zazlatila, djeca i Mila su zlatno znali da im je otac i suprug živ. A to im je bilo najvažnije i živjeli su za susret s njim. Dirljivi i svečani trenutak sastanka dogodio se u Strážu pod Ralskem, u Češkoj Republici. Nevjerici i sreći nije bilo kraja! Nisu znali da l’ je to san il’ java! Dogodio im se i nesvečani trenutak dobivanja domovnica. Papira, koji će biti dokazom da su Hrvati.
Bližio se i Božić, a djeca će očevo prisustvo doživjeti kao bajku. Kao dolazak stvarnog Djeda božićnjaka ili Sv. Nikole. Mali i otužni stan u ulici preko puta Bosanske, ispunit će toplina, koja će za toliko veselih lica i ispunjenih srca biti prejaka, pa će, od snažnih i dugih zagrljaja umorne ruke morati još i prozore otvarati. I stambenih kvadrata će biti dovoljno da se u njima nastani još jedna stasita tridesetčetverogodišnja ljudina.
I osim što ih je sve grijalo njegovo prisustvo, u „kuću“ im je stiglo i nešto novca, do kojeg je, pričat će radosno Nikola, došao prodajom stvari iz kuće. Tim će novcem prvo platiti stari dug za struju i ponovni priključak na mrežu.
Djeco! Djeco! Imamo struju! I grijanje! I televizor ćemo imati za Božić! I kolače! I bor s lampicama… Puno, puno lampica će nam svijetliti u stanu, nabrajat će Mila ushićeno početkom prosinca ’92. godine.
Božju dobrotu i priču kao stvorenu za naslov o stvarnom Djedu božićnjaku i Nikoli Putniku, darivateljima djece, te majčino predbožićno radosno nabrajanje, a nakon toga i dugo, dugo plakanje – ondašnjih dvoje tinejdžera, nikada neće zaboraviti.
„Baka, a jesu li i mama i ujo plakali kad je deda došao iz rata?“ pitat će Milu unučica Lu, čuvši, na sebi svojstven način, sadržaj prethodnih rečenica. „I, jeste li onda svi zajedno bili dugo, dugo sretni, onako, k’o u bajkama?“ bilo je sljedeće i začuđujuće brzo sročeno pitanje petogodišnjakinje s jasno naglašenim znacima interpunkcije. „Jesmo, ljubavi, ali još više i još duže. Do vijeka vjekova! Jer sada imamo tebe“, ponosno i zbunjeno joj je odgovorila Mila.
