Šezdesete su, s kraja II. milenija, majka je kućanica, a otac šumski radnik koji se s modrih i ljutim zimama okovanih planina spuštao tek da bi donio plaću, najčešće dostatnu samo za hranu. Njegovih se boravaka kod kuće malo sjećam jer je tada, kao rijetki vlasnik motorne pile, uvijek bio negdje drugdje.
No naša je obitelj, baš zbog tatinog rada u šumi, uvijek imala živi bor za božićne blagdane. A slavili smo sve Božiće i dugo nisam razumjela one koji to nisu mogli. No vrijeme se pobrinulo da i meni te stvari postanu jasnije.
Tih godina smo imali i prave sanjke. Velike, željezne, a sliku kako tata našim sokakom vuče nove i velike sanjke na kojima je i veliki bor, nikada neću zaboraviti. Najljepša je to slika mojeg djetinjstva, a uz nju ide i priča kako su se tata i stric na njima i dovezli kući. Niz padine su jurile same, a po ravnicama su vukli jedan drugoga, pazeći na bor koji je trebao biti centar svih božićnih radosti. Sjećam se i ukrasa za njega koje do tada nismo imali. Raznobojnih staklenih kuglica koje su nama djeci služile kao zrcala te mekoće sjajnoga lamea i bijele vate.
Radovali smo se i kolačima koji bi trajali sve do Nove godine, a mama ih je pekla baš na Badnjak, posni dan, tako da smo ih dobili tek na sam Božić. No kovrtanji (slatka peciva savijena u krug i ukrašena bonbonima) su bili najbolji, a njih smo mogli dobiti samo od bake Veronike.
Bio je to Božić za pamćenje, a kako su posjete tek drugi dan, na Štefanje, tako su i naši roditelji išli stricu čestitati imendan. Petorka je ostala sama, i kao sva djeca, neposlušni i razigrani, od svih igara izabrasmo onu najopasniju. Vezanje očiju, trčanje i skrivanje po sobama, penjanje po krevetima, stolu i stolicama. Dakako, starijoj sestri, odgovornoj i krivoj za sve, nije bilo do igre s nama pa nas je, kao i puno puta do tada, upozoravala i molila da prestanemo. Mi smo je uobičajeno ignorirali, vrijeđali i gurali. Ali ubrzo i u samo jednom času završili igru. Prizor, očajan: sestra je na podu, plače i drži se za ruku, bor kao pokošen leži pored nje, a zvonjava i sjaj staklenih kuglica dugo, dugo sijevaju i paraju iznenadni mir…
Uskoro će, evo, i kraj prvog desetljeća III. milenija, ali i još jedan Božić. Veselimo mu se i moja seka i ja, no ni izdaleka kao onima iz djetinjstva ili onima kada su s nama bila naša djeca. Odavno nemamo roditelje, a i naši su ‘tići svili svoja gnijezda.
No život teče, i bez obzira što nam nosio, trebamo mu se radovati i živjeti ga punim plućima. A nas dvije još uvijek imamo i naš bor kojeg možemo zagrliti, nasmijati mu se, u njegovu naručju zaplakati. Itekako je živ, lijep, ponosan i snažan. I vjeran! Poput diva stražari ispred oronulih zidova naše kuće, prisjećajući se svega što je doživio. Vremena kad je bio dijete i kada se na velikim sanjkama s dva mlada muškarca spuštao s brda u nizinu; kada su ga, nacifranog kao nikada do tada, razigrana djeca srušila na pod te je i sam ranjen još morao gledati slomljeno i uplakano dijete. Prisjeća se i onih koji su se trudili da uvijek ima lijep pogled na svoje okružje, ali i potočića, najdražeg mu druga, kada je bio i bistriji i glasniji i razigraniji…
Dotičući nebesko plavetnilo, prisjeća se naš bor i plemenitog drvosječe koji ga, želeći obradovati svoju nejač, nije posjekao već pažljivo kao novorođenče prenio na toplije i sigurnije mjesto.
A kada ovog Božića sestra i ja budemo kitile bor, svakako će biti živ i mirisan te nakon blagdana posađen na već odabrano mjesto. Uz blagdanski ukrašen stol, on će nam biti i jedini dar, a ispod njega ćemo staviti stare jaslice, djelić blaga iz obiteljske škrinjice, i pšenicu koju ćemo kao i uvijek zasijati na Dan Svete Lucije, imendan naše majke. Ali i dar za bar jednu djevojčicu koja bi gladna i promrzla mogla pokucati na naša vrata.
Zdenka MLINAR,
prosinca 2009.
